Župa Veli Rat podigla je biste zadarskim nadbiskupima Garkoviću i Oblaku, te župniku Marceliću.
Zadarski nadbiskup Želimir Puljić blagoslovio je danas u župi Veli Rat na Dugom otoku brončana poprsja trojice uzornih pastira: to su zadarski nadbiskupi Mate Garković i njegov nasljednik Marijan Oblak te veloratski župnik Josip Marcelić. Oni su imali važne uloge nakon Drugog svjetskog rata u Zadarskoj nadbiskupiji.
Podizanje poprsja Garkoviću bila je želja mons. Oblaka 2008. godie – o 40. godišnjici Garkovićeve smrti, a u godini svoje 50. obljetnice biskupstva. Nakon Oblakove smrti Veloraćani su ostvarili njegovu želju - no podigli su poprsja još dvojici pastira kao trajni znak sjećanja za sve što su učinili za hrvatski narod – svjedočili su bogoljublje, čovjekoljublje i domoljublje, istaknuto je na današnjoj svečanosti.
„Rijetko koje mjesto se može podičiti time da ima dva nadbiskupa, i to u 50 godina jedan za drugim. Imali su ključnu ulogu u Velom ratu i bili su naši pastiri u najtežim trenucima za domovinu“ rekao je dr. Ante Uglešić, nećak mons. Marijana Oblaka koji o trojici pastira svjedoči osobno ih poznavajući. Mate Garković, rođen 1882. g., skromni svećenik glagoljaš, bio je župnik Preka, obnovitelj zadarske Visoko teološke škole i sjemeništa gdje se školovao pomladak zadarske i drugih biskupija u Hrvatskoj i BIH. Komunisti ga nakon 2. svjetskog rata nevinog osuđuju zbog tzv. staleškog udruženja svećenika i navodnog neplaćnja poreza za novac poslan crkvama zadarske nadbiskupije za njihovo održavanje.
Don Josip Marcelić je rođen 1912. g. u Preku. U Velom ratu je bio župnik u Drugom svjetskom ratu i nakon hrvatskog proljeća. „Njemu moramo zahvaliti što smo tu, živi“ kažu danas Veloraćani. On je ponudio svoj život klečeći pred talijanskim fašistima i srpskim četnicima koji su htjeli strijeljati Veloraćane izmolivši da ih se pusti. Za odmazdu neprijatelj je 1943. u susjednom zaselku Polje strijeljao 14 mještana. U svibnju 1943. g. fašisti odvode Veloraćane u logor na Molatu. No nisu ubijeni u molatskom logoru, a to zahvaljuju zavjetu u svojoj crkvi; zato do danas 17. svibnja slave kao svoj zavjetni dan u zahvalnosti Gospi za sačuvane živote.
Mons. Oblaka Veloraćani su zvali don Mario, a mons. Garković sinko. On je pomogao Oblaku u svećeništvu i kad ovaj nije primljen u šibensku gimnaziju. Od 1958. g. Oblak je Garkovićev pomoćni biskup, a nakon njegove smrti, od 1969. g., rezidencijalni nadbiskup. Oblak je zaslužan za gradnju desetaka crkava i pastoralnih centara. Obnovio je samostan benediktinki crkve sv. Marije i utemeljio Stalnu izložbu crkvene umjetnosti u Zadru. U svijetu je poznat po zbirci Biblija koju čini više od 1000 primjeraka Biblija na stotine jezika. Nije bio kolekcionar, nego je kao ljubitelj Božje riječi za svoju nadbiskupiju želio prikupiti Bibliju na svim jezicima.
„Oba naša nadbiskupa ostala su trajno vezana uz naše mjesto. Svraćali su u njega koliko god su mogli, osobito ljeti. Ali ne samo to - nego su voljeli crkvu u kojoj su kršteni, zaređeni; doprinosili su Crkvi, mjestu i hrvatskom narodu koliko god su mogli“ zaključio je dr. Uglešić.
Mons. Puljić je zahvalio župljanima jer su prepoznali vrijednost svojih sinova; župa Veli Rat, rodbina i prijatelji Marijana Oblaka financirali su poprsja lijevana na Hvaru i u Zagrebu. Nalaze se na mramornim postoljima ispred župne crkve. „Hrvatski narod, na žalost, ne zna otkrivati i poštivati svoje velikane. Vi ste iznimka“, čestitao je nadbiskup Puljić Veloraćanima u zahvalnosti za sinove hrvatskog naroda i Crkve koji su nas zadužili. Mons. Puljić je blagoslovio i dragocjenu oltarnu sliku Gospe od Ružarija u župnoj crkvi.
Zadarski nadbiskup Puljić danas obilazi župe Dugog otoka. Jutros je obišao Luku, Savar, Brbinj, a u ovim trenucima pohodi Verunić, Soline, Božavu i Dragove. Posjetio je i Velu stražu, najviši vrh Dugog otoka gdje je postaja Hrvatske ratne mornarice koja nadzire hrvatske teritorijalne vode i ZERP, blagoslovivši hrvatske mornare u njihovoj službi čuvanja domovine.
(HKR/.I.G.)
Zadarski nadbiskup Želimir Puljić blagoslovio je danas u župi Veli Rat na Dugom otoku brončana poprsja trojice uzornih pastira: to su zadarski nadbiskupi Mate Garković i njegov nasljednik Marijan Oblak te veloratski župnik Josip Marcelić. Oni su imali važne uloge nakon Drugog svjetskog rata u Zadarskoj nadbiskupiji.
Podizanje poprsja Garkoviću bila je želja mons. Oblaka 2008. godie – o 40. godišnjici Garkovićeve smrti, a u godini svoje 50. obljetnice biskupstva. Nakon Oblakove smrti Veloraćani su ostvarili njegovu želju - no podigli su poprsja još dvojici pastira kao trajni znak sjećanja za sve što su učinili za hrvatski narod – svjedočili su bogoljublje, čovjekoljublje i domoljublje, istaknuto je na današnjoj svečanosti.
„Rijetko koje mjesto se može podičiti time da ima dva nadbiskupa, i to u 50 godina jedan za drugim. Imali su ključnu ulogu u Velom ratu i bili su naši pastiri u najtežim trenucima za domovinu“ rekao je dr. Ante Uglešić, nećak mons. Marijana Oblaka koji o trojici pastira svjedoči osobno ih poznavajući. Mate Garković, rođen 1882. g., skromni svećenik glagoljaš, bio je župnik Preka, obnovitelj zadarske Visoko teološke škole i sjemeništa gdje se školovao pomladak zadarske i drugih biskupija u Hrvatskoj i BIH. Komunisti ga nakon 2. svjetskog rata nevinog osuđuju zbog tzv. staleškog udruženja svećenika i navodnog neplaćnja poreza za novac poslan crkvama zadarske nadbiskupije za njihovo održavanje.
Don Josip Marcelić je rođen 1912. g. u Preku. U Velom ratu je bio župnik u Drugom svjetskom ratu i nakon hrvatskog proljeća. „Njemu moramo zahvaliti što smo tu, živi“ kažu danas Veloraćani. On je ponudio svoj život klečeći pred talijanskim fašistima i srpskim četnicima koji su htjeli strijeljati Veloraćane izmolivši da ih se pusti. Za odmazdu neprijatelj je 1943. u susjednom zaselku Polje strijeljao 14 mještana. U svibnju 1943. g. fašisti odvode Veloraćane u logor na Molatu. No nisu ubijeni u molatskom logoru, a to zahvaljuju zavjetu u svojoj crkvi; zato do danas 17. svibnja slave kao svoj zavjetni dan u zahvalnosti Gospi za sačuvane živote.
Mons. Oblaka Veloraćani su zvali don Mario, a mons. Garković sinko. On je pomogao Oblaku u svećeništvu i kad ovaj nije primljen u šibensku gimnaziju. Od 1958. g. Oblak je Garkovićev pomoćni biskup, a nakon njegove smrti, od 1969. g., rezidencijalni nadbiskup. Oblak je zaslužan za gradnju desetaka crkava i pastoralnih centara. Obnovio je samostan benediktinki crkve sv. Marije i utemeljio Stalnu izložbu crkvene umjetnosti u Zadru. U svijetu je poznat po zbirci Biblija koju čini više od 1000 primjeraka Biblija na stotine jezika. Nije bio kolekcionar, nego je kao ljubitelj Božje riječi za svoju nadbiskupiju želio prikupiti Bibliju na svim jezicima.
„Oba naša nadbiskupa ostala su trajno vezana uz naše mjesto. Svraćali su u njega koliko god su mogli, osobito ljeti. Ali ne samo to - nego su voljeli crkvu u kojoj su kršteni, zaređeni; doprinosili su Crkvi, mjestu i hrvatskom narodu koliko god su mogli“ zaključio je dr. Uglešić.
Mons. Puljić je zahvalio župljanima jer su prepoznali vrijednost svojih sinova; župa Veli Rat, rodbina i prijatelji Marijana Oblaka financirali su poprsja lijevana na Hvaru i u Zagrebu. Nalaze se na mramornim postoljima ispred župne crkve. „Hrvatski narod, na žalost, ne zna otkrivati i poštivati svoje velikane. Vi ste iznimka“, čestitao je nadbiskup Puljić Veloraćanima u zahvalnosti za sinove hrvatskog naroda i Crkve koji su nas zadužili. Mons. Puljić je blagoslovio i dragocjenu oltarnu sliku Gospe od Ružarija u župnoj crkvi.
Zadarski nadbiskup Puljić danas obilazi župe Dugog otoka. Jutros je obišao Luku, Savar, Brbinj, a u ovim trenucima pohodi Verunić, Soline, Božavu i Dragove. Posjetio je i Velu stražu, najviši vrh Dugog otoka gdje je postaja Hrvatske ratne mornarice koja nadzire hrvatske teritorijalne vode i ZERP, blagoslovivši hrvatske mornare u njihovoj službi čuvanja domovine.
(HKR/.I.G.)
Gradić Udbina je uništen od Partizana 1942. godine, a hrvatsko stanovništvo raseljeno (etničko čišćenje od strane jugokomunista). Prema popisu stanovništva iz 1910. godine Udbina je imala 1.475 stanovnika od čega 1.237 Hrvata i 231 Srbina. Nakon Drugog svjetskog rata podignuto je novo naselje s pretežno srpskim stanovništvom, iako je ostalo i nekoliko hrvatskih obitelji. Brojnim, prije rata većinskim Hrvatima, nije bio dopušten povratak nakon Drugog svjetskog rata.