Fra Mario: Naravno da je moguće govoriti o moralu, ali ga je u ovakvoj konstalaciji političkih i društvenih snaga teško provesti u djelo. Najprije treba poći od toga da je BiH uređena na nepravednim i čudnim zakonima, s nametnutim uređenjem i na temeljima legaliziranoga zločina koji je ugrađen u temelje države. Tu prije svega mislim na dio BiH koji se zove Republika Srpska. Kad govorimo o moralu onda najprije treba govoriti o općeprihvaćenim normama ponašanja i ophođenja s ljudima oko nas. Mnogi o moralu govore, previše se moralizira a sve je više kriminala, bezakonja, nepravde i iskorištavanja neznatnih i nezaštićenih. Uz sve ovo mi imamo spregu politike i sudstva pa se došlo do toga da nam ponovno „pravdu“ dijele strani suci. Moral nije diktat koji nam netko može nametnuti ili propisati. On je osobni životni stav. No, dokle god ljudi budu gledali stanje u kojem je nepravda legalizirana i čak poželjna na putu uspjeha daleko smo od moralnih načela koji bi morali krasiti društvenu zajednicu. U moralnome smislu mi smo svaki dan pred izborom činiti dobro ili zlo. Ta sloboda izbora obvezuje i svatko je sebi, zapravo, sudac.

Fra Mario: U odgovoru na ovo pitanje moramo progovoriti o zavjesi šutnje koja se nadvila nad ljude u strahu od vlastite egzistencije. Ljudi kad progovore bivaju diskriminirani, gube posao, prijeti im se a zaštite nema niotkud. Problem je što je i intelektualcima  stavljen flaster na usta zato što ne mogu funkcionirati bez koketiranja s korumpiranim sustavom. Mnogi za mele mrvice s gospodareva stola postaju tihe sluge režima koji vlada. U ovom kontekstu moram spomenuti odgovornost svakoga pojedinca i reći kako je šutnja grijeh. Pomoćni zagrebački biskup Valentin Pozaić jednom reče: „Svatko je od nas jedan glas u pustinji humanog, duhovnog okoliša - gdje viče i svjedoči ili šuti i izdaje!". Šutnja je znak odobravanja, a moralan čovjek kojem je stalo za opće dobro, mora dignuti svoj glas jer stav ravnodušnosti i dizanja ruku od svega je znak predaje i potpore onima koji zarobljavaju narod i od njega prave ljude bez šansi za bolju budućnost. Kao član Katoličke Crkve želim reći da je Crkva pozvana govoriti, kako Isus reče bilo zgodno ili nezgodno vrijeme. Ponekad sam žalostan što postoje pojedinci unutar Crkve koji mimo svoga istinskoga poslanja toleriraju politički nemoral ili čak zbog sitne koristi koketiraju s onima koji vode narod putem bespuća. Tješim se mišlju da to čine iz brzopletosti, neznanja, naivnosti i želje da pomognu svome puku. Svećenik mora biti glas u pustinji vapijućih, siromašnih, ožalošćenih, a ne nikako suradnik i simpatizer onih koji upravo ljude takvoga stanja stvaraju.

Fra Mario: Jedno je stranka, a drugo strančarenje. Kod većine značajnijih stranaka koje nose hrvatskih predznak odvija se proces strančarenja bez jasna cilja što se želi. Najlakšim mi se čini hrvatske istranke opisati u slici putnika koji je pošao na put a ne zna ni puta, ni sredstva ni načina kako da dođe do cilja, nego u hodu stvara uvjete za kakav takav napredak na putu. To je pogubno. Isto tako, mora se reći, da u strankama vlada navijačko-populistički mentalitet koji je daleko od svake suštinske želje da se nešto napravi za opće dobro. Sve stranke sa hrvatskim predznakom imaju gotovo identične programe i više se ideološki gotovo ne razlikuju. Veliki je problem i taj što nije proveden zakon o lustraciji, koji je proveden u gotovo svim postkomunističkim zemljama, pa u vodstvu tih stranaka imamo ljude bivšega sustava koji ne razumiju stil demokratskoga vladanja i ne osjećaju bilo svoga naroda, nego ga ušutkuju kratkim i povremenim predstavama u stilu one „kruha i igara“ koje se uglavnom odvijaju uoči izbora. Uz sve ovo politička raslojenost, koja je plod nezasitnosti i taštine pojedinaca vodi nas unaprijed u poraz. Ne jednome skupu sam satirično rekao kako bi za Hrvate trebalo prestat proizvoditi jednosjede, nego najmanje trosjede. Ne želim biti pesimist, ali čini mi se da Mojsije hrvatskoga naroda dugo ne silazi sa Sinaja ili mu možda ne damo da siđe i povede nas naprijed.

Fra Mario: Gdje je zakazala savjest kao zadnje mjerilo čovjekova postupanja, a kod većine vođa očito jest, zakon i sudstvo mora uzeti zadnju riječ i sudovi bi morali konačno raditi svoj posao. Još prije deset godina zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić je govorio o grijehu struktura. Htio je reći da je načinjen takav sustav da se kontinuirano od političkoga vodstva podržava pljačka i nemoralni zakoni itd. Nedavno sam u propovijedi u Posušju rekao kako mnoge stranke idu na izbore da, kad osvoje vlast, „namire“ svoje kadrove bez obzira na zasluge, kvalitete ili kvalifikacije. To je u većini slučajeva postao uvriježeni stil ponašanja i vladanja koji je neodrživ. Cilj dolaska na vlas nije upit što stvarno možemo učiniti za zajednicu, nego što ću ja imati od svega toga. Meni je nerazumljivo, ili ja možda ne poznajem matematiku, kako netko tko je u vlasti s plaćom od primjerice 2 tisuće maraka može nakon par godina imati milijunsku nekretninu ili bankovnu knjižicu? Očito je da se „namiruju“ na druge načine. A to je stvar za procesuirati, a moralno uz to još za ispovijed i molitvu za oprost. Dokle god se u našoj zemlji bude sankcioniralo lopova koji od gladi ukrade kruh u trgovini, a ništa se ne događa onima koji su se „preko noći“ obogatili, teško možemo uopće razmišljati o napretku. Filozof Diogen svome kolegi Aristipu je po prilici rekao kako je bolje biti gladan i jesti samo leću, nego puna trbuha služiti zlu gospodaru.

Fra Mario: Imamo divne mlade, pametne, marljive. S mladima radim dugi niz godina. Od njih puno učim, ali me boli činjenica da su mladi samo deklarativno priznati. Mnogi će reći kako na mladima svijet ostaje. Ja uporno govorim mladima već sad treba dati šansu dok se još nisu iskvarili stilom i mentalitetom koji vlada. Mladi su uvijek bili, i jesu, plod zbirnih vrednota i prosjek svoga okruženja i zajednice iz koje stasaju. Teško da odrasli, koji su odgojili ili odgajaju mlade, mogu reći kako su mladi „izrod“ svoga vremena. To nije stav u skladu s realnim pokazateljima i istinom. Mladima trebamo govoriti istinu, ali u ljubavi, moramo ih čuti, a ne samo njima govoriti. Osobno mislim da su novi naraštaji jedina nada da pođemo naprijed. Stoga mlade treba čim prije aktivno uključiti u politiku i društveni život. To su novi naraštaji koji znaju samostalno misliti, a ne po partijskome principu samo klimati glavom. Kao svećenik, a preporučam i drugima,  poručio bih da prestanemo mladima „prati mozgove“ i držati samo kritičke lekcije. Oni trebaju suputnike a ne slijepe vođe. Više im trebamo nuditi, biti kod njih zahtjevni, govoriti im o nadi i budućnosti koja je moguća unatoč svim poteškoćama. Stalni govor kako ništa ne valja i kako se ne može uspjeti bez „veze“ i poznanstava mač je u leđa entuzijazmu i zanosu koje su označnica mladih ljudi pred kojima je život. Mladi nikada ne bi smjeli biti predmet poigravanja, nego aktivni igrači i svima će nam biti bolje.

Fra Mario: Najprije moja isprika što sam morao govoriti o stvarima o kojima bi drugi trebali progovoriti, ali nažalost šute. Neka vas sve Bog blagoslovi u nadi da ćemo svi biti odgovorniji i bolji, počevši od mene pa dalje. Mir o dobro.