"Provedimo, poštovani čitatelji, nekoliko minuta gledajući u istom smjeru.
Jesi li ikada razmišljao o tome da si bezgranično voljeno biće? Pokušajmo pronaći vrata kroz koja ćemo ući u spoznaju te istine.
Na ovu zemlju si došao kao gost. Nisi mogao naručiti ni kupiti roditelje, dom, zemlju, prirodu, ljude, krevet, hranu. Nisi mogao birati oblik tijela, svoj spol, razum, sposobnosti i nesposobnosti, svoju savjest, stas i moć. Netko drugi je to za tebe izabrao. Tko? Netko drugi ti je oblikovao noge, stas, netko drugi je odlučio da li ćeš biti muškarac ili žena, kakvog životnog nazora ćeš biti, koje vjere ili nevjere. Netko se za tebe pobrinuo prije nego si došao na svijet. Netko drugi je izabrao godinu u kojoj ćeš se roditi, utrobu majke u kojoj ćeš doći na svijet, oca koji će te štititi, narod i kulturu u koji ćeš ući, mentalitet koji ćeš ti usvojiti. Dok si od trenutka rođenja bespomoćno ležao u krevetiću, netko se pobrinuo da ti u pravo vrijeme donese hranu i piće, da te odjene, opere i očisti, da ti netko tepa da si voljen, da ti govori da si zlato, milje, da si sve mamino i tatino, da si dobrodošao i da si najdraži, da si dugo očekivani na ovoj zemlji. Ništa nisi trebao kao dijete raditi, o ničem se brinuti. Netko drugi je za tebe sve aranžirao, za tebe se pobrinuo.
Netko drugi ti se smiješi, nevidljiv ali nazočan. Kad si prohodao i zatrčao se u svoje dvorište, pa u vrt, do rijeke i potoka, prepoznao si da je netko drugi pripremio za te potok, svijet, konja i ovcu, pticu i ribu, ali prije svega oca i majku, braću i sestre, susjede i prijatelje, domovinu, svijet, zemlju, svemir, vječnost. Netko te izvukao iz nepostojanja. Nekome je bilo stalo da ti živiš. U tom trenutku ti si sigurno bio voljen. Ali ne samo tada. I sada si voljen, nekome je još uvijek stalo da živiš. Netko sada izgovara nad tobom riječi: dobro je što ti postojiš. A to je izraz najdublje ljubavi prema tebi.
Netko se pobrinuo da ti imaš pluća, ali i zrak za ta pluća. Pobrinuo se netko da ti da uši, ali i zvuk glazbe za te uši. Netko drugi se pobrinuo da ti dade noge, ali i tvrdu zemlju kojom ćeš hodati. Netko se pobrinuo za osjetilo mirisa, ali i za mirise. Netko je htio da imaš oči, ali i obasjane predmete da ih možeš očima gledati. Netko ti je stvorio mozak i razum, ali i misli koje možeš misliti. Netko ti je dao jezik ali i riječi. Dao ti je čežnju za ljepotom ali i beskrajne ljepote oko tebe da ih gledaš, slušaš, pipaš, mirišeš, o njima razmišljaš, maštaš, sjećaš ih se i arhiviraš ih u svom sjećanju. Ništa od toga nisi sam sebi dao. Sve je to netko za tebe učinio. Jesi li ikada tom Nekom rekao hvala?
Taj netko nisu tvoji roditelji. Nisu ni braća ni sestre, nije neki stručnjak, jer nisi napravljen u laboratoriju. Pitaš li ljude oko sebe tko te je načinio, nitko ne zna, pitaš li ih, tko je odlučio da moraš doći na svijet, oni o tome ništa ne znaju. I možeš se buniti da nisi htio doći na svijet, nitko ti neće odgovoriti. Kako je moguće da ti postojiš, a da ne vidiš izvor iz kojega si potekao?
Ne vidiš tjelesnim očima i ne zapažaš tjelesnim osjetilima onoga od koga si potekao. Ne možeš ga znanstvenim eksperimentima dokučiti i dovesti da ga pitaš, te da ti odgovori. No imaš duh kojim naslućuješ i dohvaćaš toga vječnoga koji te voli.
Na tebi je da se i ti zavoliš. Voljeti sebe znači iz ruke Nevidljivog, Svenazočnog, Vječnog Boga prihvatiti sebe i život u njegovoj cjelovitosti. Voljeti sebe znači cijelom svom biću reći: da. Ili to znači reći samome sebi: lijepo je što postojim. Reći duši: ne boj se dušo moja, živi, rascvjetaj se, razvij život u punini, rasti. Voljeti sebe ne znači iskorištavati se, nego se voljeti. Uhvatiti se za Onoga koji je vječan, i u toj vječnosti kresati svoju nepostojanost, mrzovolju, mržnju, samosažaljenje, depresiju, rezignaciju. Ti si toliko velik koliko sebe prihvaćaš i voliš. Neka te pomiluje Bog koji te voli."

„Povratak nade“, Tomislav Ivančić