INTERVJU: RAJKO BUNDALO

U ovom trenutku svjedoci smo, suputnici i supatnici naizgled jedinstvene krize u svijetu.
Gdje su njezini pravi korijeni (daleko od onoga što nam mediji sugeriraju)?

Čovjek je u svijetu, ali je i svijet u njemu; s njim je povezan po tijelu i krvi. No, čovjek je i u Bogu, zato živi bez svoje zasluge, i njegov Sveti Duh može biti u njemu ako čovjek Bogu zbilja život preda. On mu diljem svijeta pripravlja zrak i hranu, piće i toplinu, a ne svijet sam po sebi. Razvikana “priroda” je postala glup pojam, otkako je Božje djelo pretvoreno u idol - u svijesti ljudskoj stvorenje odvojeno od Boga. Prazan pojam, kao što je praznik prazan, to jest, isprazan dan otkako je odvojen od svetosti i svetkovanja kojim se čovjek posvećuje i u svetom slavlju postaje zbilja uzvišeno biće; u svemu veće od sve “prirode” po Božjem Duhu u sebi.
Dok je nekima ovo važno i u raznim se iskušenjima teškom mukom odlučuju za čime bi kroz svoj život pošli, drugima je oko jače od srca, spol od roditeljstva, skladište isprazne robe od bratstva i sramotni čini od časti i dostojanstva. Oni su glas Božji zamijenili medijima svijeta kojima demoni upravljaju i, vjerujući demonskome glasu, bacaju se naglavačke u bezdane propasti pa to zovu “prosperitet” i “svijetla budućnost”.
Golemo mnoštvo ljudi, zaslijepljenih obožavanjem prolaznih tjelesnih užitaka i uzbuđenja svoje krvi, po svaku cijenu želi se uspeti na vrhove svijeta pa bogovati kao faraoni i paklene zvijezde poroka. Tako se i utapaju u njega i učvršćuju se u njegovoj zloći ter svijet iz naraštaja u naraštaj postaje sve gori. A malo je onih koji ostavljaju svijet da bi se uspeli na nebesa do svoga uzvišenijeg smisla i vječnog života što ga duhom slute u sebi. To su sveci Gospodnji. Kroćenjem strasti (požude i oholosti), oni u svom tijelu usmrćuju zlo i zato ga među njima nema. Takvi ljudi ne poznaju krizu. Gdje su oni, tu je uvijek mir.

Korijen i ove svjetske krize u čovječjem je srcu, a ne u tvorevinama ljudskim niti u božanskim nekakvim silama.
Pogledaj kako na sve strane, u traganju za slijepim užitkom, strastvenici uređuju svoj okoliš; prekrajaju zemlju kao da su bogovi! Na kraju ipak stvaralačke povijesti dok je Gospodin putovao s nama, Ministarstvo okoliša im je važnije od rođenja djeteta i siromaha koji kruha nema. A uređuju ga tako da on, ne samo bude lišen Boga, nego i čovjeka u svom ograđenom dvorištu što od ljudi čuvaju ga psi ili homoidni dresirani čuvari s metkom u cijevi ili, pak, tehnološke bešćutne naprave. I još ga stalno proširuju prodajući i dušu i krv, i sjeme i potomstvo da što veći posjed imaju. Njima ljubav prema Bogu i bližnjemu ništa ne znači. Da, bodljikava žica i krvoločni psi, to su simboli njihova statusa i krajnji dometi njihove civilizacije. Zvijezda smrti njima je na čelu i okidač blizu prstenjaka.
Mi živimo u vremenu najgorih, “diplomiranih” hedonista što ih tako opake i u tolikom broju ranija povijest ne poznaje. Oholost njihova ravna je Sotoninoj; zato sebe vide u njemu – u odnosu na Krista, u njegovoj alternativi (alter lat. = drugi!). Za njih je sramota biti ponizan pa poslušati mudrijeg od sebe, a kamo li Mudrost samu što nas krotko trpi čak i ovakve.

Gledam ih i podnosim glupost njihovu puštajući im na volju, budući da kao iskren i osvjedočen vjernik prolazim tamo gdje oni ne mogu jer me vodi Onaj kog su prezreli, čiji križ su ruglu izvrgli i narod mu žele zatrti da dožive jesu li bogovi. O, kako divno za njih veli Sirah: “Što se toliko oholi prah i pepeo - kad već za života ima crvljiva crijeva?” (Sir 10,9).
Kad travu šišaš, ona kao da ti se do suza smije jer još brže i gušće buja. Tek ako joj korijen iščupaš, nje na zemlji više nema. Oholice upravo tako rješavaju životne nevolje, kao da travu šišaju. Svi pothvati i umovanja bezbožne svjetine zaobilaze jedinstveni korijen svih životnih zala i, što se više bore, to sve gora zla se množe oko njih. Od toljage do “zrakâ smrti”, biološkog, kemijskog, atomskog, hidrogenskog, klimatskog, elektromagnetno-geološkog (što uzrokuje potrese), optičkog (laserskog), kulturnog i magijskog (alternativa) oružja na tisuće je godina prošlo, a čovjek se ničim od svega toga nije zaštitio ni učinio sretnijim, pametnijim niti usrećio svoj ljudski rod i od zemlje cvjetnjak napravio. Štoviše od onih blaženih u zemaljskom raju, Adama i Eve s početka povijesti, idući istim putem grijeha, taj tjelesni pobunjenik svu je zemlju u groblje pretvorio i suobličio se paklenoj nemani što uživa u ognju i huli i ponosi se svojim bezumljem; kao kad Neron zapali svoj Rim.

Premda je čovjeku na volju dopustio, Bog nije htio takvu zemlju niti takav ljudski rod, nego “đavlovom je zavišću došla smrt u svijet i nju će iskusiti oni koji njemu pripadaju” (Mudr 2,24). No, ovi se već javno Đavlom ponose i priznaju slugama njegovim. Zato lažu trublje njihove (mediji, sveučilišta i strukture). Lažne nade nude čovječanstvu.
Nije ovo “svijetla budućnost”, nego najcrnji mrak: “krv i oganj i stupovi dima”, potamnjelo sunce i krvavi mjesec (prema Jl 3,3-4). Jednom riječju kratkotrajna civilizacija smrti prije Božanske obnove svijeta za svete Njegove koji danas trpe.

Koje se osnovne duhovne silnice prelamaju nad Hrvatskom i na Hrvatskoj?

Ne prelamaju se one nad Hrvatskom, nego u srcima Hrvatâ i ostalih građana Hrvatske koji se u najvećem broju klanjaju Antikristu (točno prema Otk 13,8) i vuku rodove svoje u klaonicu njegovu. Općenito u naše dane čovječanstvo se razvrstava na tabor prokletih i tabor svetih čime se završava povijest i nastupa neki novi dan. Civilizaciju smrti će opet zamijeniti civilizacija ljubavi u čijem će blaženstvu sudjelovati “malo stado” (Lk 12,32) svetaca Gospodnjih koji danas trpe hirove paklenih…
Jednom će sigurno biti što reče Gospodin:
“Kao što se kukolj sabire i ognjem sažiže, tako će biti na svršetku svijeta. Sin će Čovječji poslati svoje anđele da pokupe iz njegova kraljevstva sve zavodnike i bezakonike i bace ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi. Tada će pravednici zasjati poput sunca u kraljevstvu Oca svojega.
Tko ima uši, neka čuje!” (Mt 13,40-43)

Mladi su stalno izloženi novim izazovima.
Koje su trenutno najteže odnosno najopasnije manifestacije “kulture smrti” usmjerene prema djeci i mladima?

Nikad nije bilo teže biti dijete i mlad čovjek nego danas jer đavli se bave ženom i mladošću. To što nude, to oduzimaju. Ako mladi napuste oca i majku, Đavao će im biti otac i oni neće baštiniti Božje obećanje prema 4. zapovijedi da dugo žive i da im dobro bude na zemlji; što je danas više nego očito.
No, kako nakon seksualne revolucije, kojom započinje era Antikrista, skoro nitko od mladih nema ni oca ni majke, Bog je silno milosrdan prema svakom mladiću i svakoj djevojci kada mu se svim srcem vrate. I to svjedoče mnoga zadivljujuća obraćenja.

Mlade ovaj svijet ubija čedomornim SEKSOM, kao prvim grijehom protiv čovječanstva, demonskom GLAZBOM (rock-skakavci što ih šalje Apollo – Upropastitelj, prema Otk 9,3-11) i SLIKOM (kip Zvijeri kojem je udahnut život, Otk 13,15), PEDAGOŠKIM reformama i novim obrazovnim TEROROM, agresivnom MODOM i FILMSKOM hranom strave i užasa, da pobjesne kad vide da u društvu za njih nema mjesta pa postanu vojska Antikrista što krvi i smrti predaju sami sebe i svoj ljudski rod. Da spasonosnu istinu zamijene iluzijom, kako je nikad ne bi tražili, nudi im se medij laži zvani NARKOMANIJA.
Tu korijeni su praznih mozgova koji žive protiv svog života. No, na sreću, ima Spasitelj! Još nebesa nisu zatvorena. Kao prvom, i drugom njegovom dolasku prethodi pokolj nevine dječice. To je ova propast mladeži već od kondoma, preko abortusa do pomora svih preživjelih. Baš kao u prapoganstvu, i ovaj pogani svijet nevinu djecu, mladiće i djevojke prinosi Sotoni za svoj “prosperitet”. “Neće biti ljudī, al’ će biti puna skladišta!” – tako misli novi faraon, ne sluteći one ružne i mršave krave (prema Post 41,3) što već muču pred njegovim pragom. Trebat će mu neki Josip nanovo da usred bogatstva ne umre od gladi. Al’ pitanje je hoće li ga biti jer proročko je vrijeme završeno.

Stalno se spominje da je “obitelj u krizi” i medijski naglašava “nasilje u obitelji”.
Nije li zapravo riječ o nasilju nad obitelji?

Nasilje je uvijek u nasilniku koji se odvojio od Boga tako što muči svete Njegove. Đavlu prvom potom vragovima, to jest - prema Petru Zoraniću - u ljudima đavlom ispunjenim. A zar se svijet nije odvojio od Boga? Njegov zakon je bezakonje i njegova je pravda uvijek nasilje. On naruku ide bezbožnima.

Obitelj je po svom smislu i rađanju ambijent ljubavi, djelotvorni hram Boga Stvoritelja koji nije nasilan već dobar. No, bezbožna se obitelj mora raspadati jer ne temelji se na Bogu u Duhu i Istini, odnosno na ljubavi i pravednosti, nego na strastima kojim upravljaju đavli. Zato je zavodnički demoni i ljudi u strukturama pomodarskog bezbožnoga društva razaraju, štiteći bezakonike “ljudskim pravima” da što više zala naprave i da muče svoje ukućane što su srcem Bogu makar malo skloni. Prkose im svojim porocima jer, poput đavla, gadi im se svetost njihova. U svijetu su uvijek sveci mučeni, ali su i mnogi spašeni po molitvi i postu i svakoj drugoj žrtvi njihovoj. Križ u svijetu njima pripada, a plod njegov to su obraćenja.

Zar nasilje nije započelo već nad prvom obitelji kad je Kajin ubio Abela?! A korijen tog nasilja nije bio u Kajinu, već u grijehu njegovih predaka. I nasilje nigdje nije prestalo sve dok nije stiglo otkupljenje. Tako je i danas. U grijehu je korijen propasti i nema spasa mimo otkupljenja, ali ni mimo ljudske pokore što prinijeti je mora netko iz bezbožnoga roda. A ona nije laka i ne traje kratko, nego do kraja snaga i do ruba nade da će biti bolje. U nadi protiv svake nade povjerova Abraham i to mu se uračuna u pravednost pa zadobi što je vjerovao, kako Sv. Petar hrabri Rimljane. Tu Abrahamovu vjeru traži Bog i od svih krštenika koji u Petrovoj lađi svetim križem pobjeđuju svijet. A Sv. Ivan dodaje: “Ovo je pobjeda što pobijedi svijet: vjera naša” (1 Iv 5,4b).
Ne samo grješna, nego i Sveta je Obitelj, kao što je znano iz Biblije i božanske predaje, od početka pa do posljednjega dana, bila mučenička u svijetu, no, po istom Svetom Duhu međusobno savršeno skladna. Unatoč pregorkoj muci Isusa, Marije i Josipa svladala je Zloga i svu vojsku njegovu jer je svega vijeka bila cijelim srcem Bogu predana. Po muci je zadobila slavu koja Njemu vječnom pripada.
Ta ne reče uzalud pri odlasku Gospodin: “U svijetu imate muku, ali hrabri budite - ja sam pobijedio svijet!” (Iv 16,33).

don Anđelko Kaćunko

Objavio: www.vecernji.hr