Nakon što je riješena novija povijest na način da su abolirani više-manje svi agresorski zločinci a oni koji nisu amnestirani ionako su nedostupni, nakon što su hrvatska policija, državno odvjetništvo i sudstvo pohvatali i osudili mnoštvo hrvatskih branitelja koji nisu počinili zločine nego se (i nas) branili oružjem, nakon što su prije navedene institucije i političari izručili zapovjednike Oluje u Haag a sada bi šutke isporučili Srbiji i vukovarske heroje – nakon toga svekolikog čišćenja palube sjetili su se komunističkih zločina i navijestili veliki lov na komunističke zločince. Ne samo zato što je izborna godina, nego i zato što je slučaj Purda toliko oneraspoložio Hrvate da bi ih moglo smiriti samo nešto doista veliko i dramatično, te im barem malo skrenuti pozornost od zbilje u kojoj srbijansko tužiteljstvo otvoreno i bezočno provocira , a hrvatsko pravosuđe smušeno reagira.
Dakle, ministar unutarnjih poslova Karamarko kreće u lov. Daje veliki, programatski intervju "Večernjem listu" i vrlo upućeno govori o rezolucijama Vijeća Europe o osudi komunističkih zločina, o saborskoj deklaraciji (ili rezoluciji, nije važno) koja je drugu od njih (ili prvu, nije važno) "primila na znanje" a u djelatnom smislu bacila u jamu, otkriva ministar da je bilo jama čak u Zagrebu i okolo njega a ne samo po Sloveniji, da su komunisti odvodili ranjenike iz bolnica i ubijali ih 1945. baš kao i srbizirana JNA i njezine parapostrojbe 1991. I tako dalje. S istim crvenim zvijezdama (plus kokarde 1991.) kao i četrdeset pete, ili potpuno bez razlike jer su svršetkom Drugoga svjetskog rata mnoge zvijezde bile samo nevješto prelijepljene preko kokarda. Otkriva toplu vodu.
Kasno buđenje
Što se čekalo Čim je provirila hrvatska država, počeo je novi rat i za "stari" rat nije bilo vremena. Poslije novoga rata (koji je završio 1998.) prebrojavale su se nove žrtve, tražilo nestale i do danas ih se nije našlo više od tisuću, a kada je napokon došlo vrijeme da se možda osvrne i na komunističke zločine – na vlast je u Hrvatskoj došla bratija koja o njima nije željela ni čuti, došao je u paketu i Mesić. Bratija se nije dugo održala, ali je došao "novi HDZ" sa Sanaderom koji je imao neke druge interese.
I tek sada je, kaže ministar, kucnuo čas. Šezdeset i šest godina nakon najgorih masovnih komunističkih zločina, što znači da zločinac koji je na (nakon) svršetka rata imao dvadeset godina – sada u dobi od 88. Ako dobije i nekoliko godina zatvora, dobit će doživotnu robiju. No, zločin je zločin i bit će zanimljivo vidjeti tu gomilu osoba starije dobi pred sudom.
Gomilu? Ne vjerujem. Ako bude jedan ili dva ili deset najviše, tek toliko da se odigra predstava za hrvatsku javnost i za sve one stotine tisuća obitelji čije su pripadnike poubijali Titovi partizani.
Kako krenuti
Od literature i sačuvanih komunističkih dokumenata. Dio te literature popisan je i prikazan na mnogim tribinama Hrvatskoga kulturnog vijeća, svaka brigada imala je svoju monografiju, točno se može utvrditi gdje je u kojemu trenutku bila koja partizanska postrojba, tko je bio zapovjednik, tko komesar, od koga su primali više zapovijedi i slično. Postoje i svjedočanstva onih rijetkih partizana kojima su se smučila masovna umorstva pa su prebjegli u Italiju ili drugdje, postoje naravno i svjedočanstva Hrvata koji su čudom izbjegli smrt, itd. Postoje podatci i za Zagreb, tko je zapovijedao kada su ranjenici izvlačeni iz bolnica, gdje su ljudi ubijani, još je i živih svjedoka, pa i (gotovo privatno) obilježenih mjesta masovnih ubojstava. Dakle, s te strane ne bi smjelo biti problema da se dođe do zločinaca, posebno u starijim, raskošnim zdanjima na Pantovčaku i drugim podsljemenskim lokacijama – u blizini stratišta iz 1945. No ta godina naravno ne može biti jedina u istrazi jer su se ubijanja nastavila, kao i u cijeloj Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Niti ta godina može biti jedina gledajući unatrag jer su brojni komunistički zločini počinjeni još u vrijeme Drugoga svjetskog rata.
Što sa Slovenijom?
Sloveniji su kosti Hrvata velika teškoća jer gdje god zabiju lopatu, gdje god zariju bagerom da sagrade novu cestu, gdje god uđu u zapušteni rudnik – nalaze ostatke hrvatske djece, žena, muškaraca, civila i vojnika. Neko vrijeme su Slovenci s državne razine pokušavali istražiti sva stratišta, obilježavali su ih, pronalazili grozne dokaze komunističkih zločina, nutkali Hrvatsku da i ona nešto učini – nutkali pa se i oni "umorili", to jest počeli pokazivati sve manje političke volje. Hrvatski političari malo bi se naježili tek na velike, sablasne nalaze (Huda Jama), čak malo zavirili, pa se vratili u Zagreb i dalje šutjeli.
Snebivali su se nad "radikalnom desnicom" koja je tražila kažnjavanje komunističkih zločinaca, slali su policiju kada je "Krug za trg" podsjećao na zločine i na činjenicu da je oberzločinac i dalje na ploči najljepšeg zagrebačkog trga ( policija je doduše samo stajala, da ne bi bilo sukoba s Pusićevim militantnim nasljednicima komunističkih ubojica ). No da, moguća suđenja, pa makar u skromnom opsegu, morat će dovesti i do krvavog kumrovečkog mogula.
A što sa žrtvama? Je li zamisliva situacija da slovensko-hrvatski bageri iskopaju zemne ostatke stotina tisuća Hrvata u stotinama i stotinama jama od Dravograda i Maribora do Kočevskoga roga, i što onda kada prvi put nakon 1945. ugledaju svjetlost sunca? Je li moguće zamisliti masovnu identifikaciju žrtava i koliko bi stručnjaka trebalo – iz cijeloga svijeta, pa i da se svi okupe trajalo bi godinama i godinama. Ili će se od toga odustati i na, nadajmo se, delikatan i dostojan način prevesti kosti i lubanje na jedno mjesto u Hrvatskoj, možda podno Crkve hrvatskih mučenika na rubu Krbavskoga polja. Svehrvatski grob? Možda. A kako onda saznati njihova imena, kako ispuniti onu zadaću koju zahtijeva uljudba, onu koja je Ahileja ponukala da Prijamu vrati tijelo njegova sina, onu zbog koje je Antigona prkosila Kreontu?
Teško i nikako u ovom licemjernom svijetu, u ovom drskom odbijanju politike da se barem u vrijeme popisa stanovništva upitaju obitelji koliko je njihovih predaka stradalo u Bleiburgu i na Križnim putovima i kako su se zvali, da se napokon popuni kenotaf hrvatske tragedije – pa ma kako donekle neprecizan bio. Zašto se "politika" toga boji? Jer bi se potvrdile brojke koje spominje "radikalna desnica", a baš stravično velik broj ubijenih jest ono čega se i danas plaše sve "velike " stranke i njihovi sateliti jer u svima njima ima mnogo onih koji bi svu tu tugu i patnju, sav taj grozan genocid nad hrvatskim narodom – i dalje najradije stavljali pod tepih.
Komunistički zločini – preblaga riječ
Točan sklop riječi za najveći narodni gubitak u hrvatskoj povijesti jest – komunistički genocid nad hrvatskim narodom i samo te riječi trebaju i mogu ući u školske udžbenike. Ta se tužba za genocid više ne može povući i taj sklop riječi treba biti u optužnicama protiv onih još živih zločinaca koji su, u raznim oblicima i raznim intenzitetom taj genocid nastavljali za sve vrijeme komunističke vladavine. A čim je ona završila došlo je do novoga genocida, u srpskoj agresiji na Hrvatsku. S tom razlikom što su Hrvati taj genocidni pohod uspjeli zaustaviti, nisu se predali, borili su se i pobijedili. Da bi potom ipak uslijedio još jedan, pravosudni genocid, i međunarodni (Haag) i hrvatskosudbeni (sudstvo na komunističkoj praksi), u režiji istih onih snaga koje su 1945. izručile Hrvate partizanskim koljačima.

Objavio: www.hakave.org