Omiljeni zagrebački gradonačelnik Većeslav Holjevac, o kojemu su ispjevani hvalospjevi i kojemu su njegovi sugrađani podignuli spomenik kao zahvalu za sve dobro što je napravio za grad, obični je zločinac koji je mučio i tukao zarobljene sunarodnjake u Prečkom na livadi – s tugom u očima ispričao je Zagrepčanin Veljko Zgurić, devedesetogodišnjak koji je, kaže, pretrpio sve muke Križnoga puta i ostao živ.
"U nemilosti pukovnika"
Te ratne 1945. godine proveo je, tvrdi, pet dana ležeći na vlažnoj livadi, bez hrane i vode, u nemilosti tadašnjeg partizanskoga pukovnika, Karlovčanina Većeslava Holjevca.
– Ljudi su bježali kada bi se on pojavio na livadi jer su znali što će im napraviti. Tukao je svakoga tko bi mu došao pod ruke. Bio je to najbahatiji čovjek kojega sam sreo, no nikada neću shvatiti kako nije optužen za zločine koje je počinio – dodao je Zgurić.
U prolazni vojni logor, odnosno na livadu ograđenu bodljikavom žicom u naselju Prečko, dospio je kao zarobljenik partizanske vojske s još četiri tisuće muškaraca, a bili su to mladi ljudi do 40 godina koje je partizanska vojska zarobila i iz Maribora te drugih gradova deportirala u Zagreb.
– Imao sam sreće što sam preživio. Moj bratić iz Karlovca, koji je rodni grad i gradonačelnika Holjevca, bio je ustaški zastavnik pa sam ja na poseban način tretiran. Samo zbog prezimena batinali su me i Holjevac i njegovi podanici, i to redom imenima Štef, Jura i Francek – dodaje ogorčeni devedesetogodišnjak.
Noću bi zarobljenici slušali pucnjeve iz automatskog oružja i rafale, no glave nisu smjeli podignuti jer bi odmah dobili po "njušci", prisjeća se Zgurić. Ujutro bi pak primijetili da neki ljudi nedostaju.
Da napokon posvjedoči o svome iskustvu, potaknulo ga je nedavno otkrivanje masovnih grobnica diljem Hrvatske u koje su partizani poslali tisuće nevinih žrtava, a za koje još nitko nije odgovarao.
– I danas sumnjam da su pod zemljom u Prečkom zatrpane žrtve na koje je pucano svake noći u tih pet dana. Sve su vojske eliminirale svoje žrtve noću i siguran sam da i ovaj prolazni logor, čija sam žrtva i sam, na žalost ima svoju grobnicu – kazao je Veljko Zgurić.
Njegove nevolje započele su na Cvjetnom trgu, priča, kada ga je njemačka vojska mobilizirala i deportirala u oficirsku školu u Neusiedel am Seeu, zbog čega je kao partizanski zarobljenik završio u logoru u Prečkom.

Jeza od spomenika

– I danas kada prođem tim dijelom grada, sjetim se muke koju sam pretrpio u tih pet dana, a od spomenika postavljenog u čast tome zločincu uhvati me jeza. Pa zar ni nakon toliko godina nitko ne može istražiti gdje su svi ti ljudi koji su noću samo nestajali – razočaran u pravdu rekao je Veljko Zgurić.

Iz Zagreba u Gradišku

Nakon pet dana robije i izgladnjivanja muke ovoga zarobljenika nisu prestale, tvrdi, no zločinca Većeslava Holjevca, kako kaže Zgurić, nikada neće zaboraviti.

– Moj prijatelj iz djetinjstva Srećko jednom je prilikom velebnog gradonačelnika oslovio s "gospon Holjevac" ne znajući da ga treba nazivati drugom, nakon čega je slijedilo batinanje i mučenje uz poruku: "Nisam ja nikakav gospon, ja sam za tebe drug Holjevac" – prisjeća se Zgurić.

Iz Zagreba su zarobljenici uz pratnju partizanske vojske pješačili do Kutine, no Zgurićeva priča tu ne završava.

– Pokušao sam pobjeći, ali sam uhvaćen i prevezen u zatvor u Gradišku, gdje sam odležao godinu dana robije – tvrdi te dodaje da nikada neće zaboraviti zlo koje je preživio u Prečkom.

Objavio: www.vecernji.hr