Juraj Batelja, postulator kauze za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca te postulator za proglašenje blaženim biskupa Josipa Langa i izvanredni profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu
„Narod koji štuje Majku Božju ne može propasti!“
Stepinac je dijelio sudbinu hrvatskoga naroda
Mnogi se i danas boje javno progovoriti o povijesnim činjenicama

Juraj Batelja rođen je selu Rastoki (župa Slavetić) kraj Jastrebarskog. Za svećenika ga je 1975. zaredio papa Pavao VI. Na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu doktorirao je 1984. disertacijom "Svjedočanstvo za vjeru: život i pastoralni program kardinala Alojzija Stepinca", a na Papinskom sveučilištu Urbaniana magistrirao je iz misijske teologije. Po povratku iz Rima bio je kapelan u župi sv. Josipa u Zagrebu, a od 1987. do 1991. duhovnik u sjemeništu "Zmajević" u Zadru. Kardinal Franjo Kuharić ga 1991. šalje u Rim, te ga imenuje promicateljem postupka za proglašenje blaženim i svetim zagrebačkog nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca, koju službu vrši i danas. Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 1996. papinskim prelatom. Od 1998. do 2005. bio je rektor Međubiskupijskog sjemeništa u Zagrebu. Godine 2004. postao je docent, a danas je izvanredni profesorpri Katedri pastoralne teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Bio je član više komisija i vijeća HBK, u Zagrebačkoj i Zadarskoj nadbiskupiji. Osim proučavanja duhovne baštine kardinala Stepinca bavi se istraživanjem duhovnog nasljeđa svećenika-pustinjaka i redovnica-pustinjakinja u Murvičkim eremitažima i u Pustinji Blaca na otoku Braču, te prisutnošću redovnika augustinaca na hrvatskom tlu. Iz tog istraživanja do sada sam objavio knjigu „Augustinci u Istri“.
Povod za razgovor, uz 51. obljetnicu rođenja za nebo bl. Alojzija Stepinca, 10. veljače, nedavno je objavljena knjiga “Blaženi Alojzije Stepinac i Marija Bistrica”, te najnoviji, u ponedjeljak predstavljen „Dnevnik“ vlč. Josipa Vranekovića, o životu u Krašiću zasužnjenog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca.
Poticaj za knjigu Blaženi „Alojzije Stepinac i Marija Bistrica” došao je od rektora Svetišta Majke Božje Bistričke vlč. Zlatka Korena. U knjizi je predstavljen nadbiskup Alojzije Stepinac, Svetište Majke Božje Bistričke, Zavjetna hodočašća Grada Zagreba, posebno dojmljivi povratci hodočasnika ispred katedrale ili crkve sv. Marka u Zagrebu, značenje i uloga blaženog Alojzija u obnovi prošteništa i Svetišta, te njegove poruke iz Marije Bistrice...
Ono što je u Mariji Bistrici izgovoreno, zapravo je nešto najljepše što je proizašlo iz Stepinčevoga srca i uma, jer je vezano uz sudbinu naroda i uz želju očuvanja vjere toga naroda. Znao je da je hrvatski narod na ovoj vjetrometini uspio sačuvati svoj identitet baš zahvaljujući vjeri u pravoga Boga i čudesnom zagovoru Majke Božje kojoj se taj narod zavjetovao i stavio se u njezinu majčinsku zaštitu. Čitajući tu knjigu čitatelj može otkriti na koji je sve način nadbiskup Stepinac pokušao svakom pojedincu približiti Marijin lik, ali isto tako zainteresirati ga za Otajstvo koje Marija ima u zbilji života Sina Božjega. S druge strane, nije se obraćao samo pojedincu, nego i obitelji. On se, upravo na Bistrici, pred mnoštvom vjernika usudio progovoriti o potrebi zdravih odnosa u obitelji, o poštivanju začetih života i rađanju djece te odgoju djece u kršćanskoj vjeri. Znao je da je obitelj pred različitim iskušenjima, te je posebno 'šibao' nemoral, rastavu brakova, alkoholizam i psovku. Zanimljivo je primijetiti, kako je često zastupao ravnopravnost muža i žene u braku i koliko je imao osjećaja da se ta ravnopravnost doživi upravo kroz odnos koji čovjek gaji prema Majci Gospodinovoj. Znao je da po ženi emotivni život dolazi više do izražaja, pa je zato govorio upravo o tome elementu prokušanom izrekom da žena „drži tri ugla kuće“. Naglašavao je predbračnu čistoću, poštivanje ženine uloge u društvu, koja je povezana uz Marijinu ulogu u događaju Otkupljenja. Želio je da Marija Bistrica postane mjesto moralne obnove hrvatskog naroda, zato je i nastojao da hrvatski narod upire svoje oči u taj Gospin kip i u Maloga Isusa, Sina Božjega, jer znao je, ako čovjek izgubi odnos s Bogom, da će izgubiti i samoga sebe. Mislim da je baš očuvanje katoličke vjere kao najvećega blaga hrvatskoga naroda, zapravo jedna baština, uz pobožnost prema Majci Božjoj, kroz koju je sudbonosno gledao sačuvanu opstojnost i budućnost hrvatskoga naroda. Znao je da ako narod izgubi pouzdanje i vjeru u Majku Božju i ako izgubi zdravo poimanje kršćanske vjere, riskira i svoje opstojanje na toj vjetrometini povijesti.

Knjiga pokazuje snažnu vezu između Stepinca i Marije Bistrice.
Ova je knjiga nastala s ciljem da se predoči i uloga kardinala nadbiskupa Stepinca u obnovi, u oživljavanju bistričkoga Svetišta, njegova nastojanja da proširi krug štovatelja, te da Bistrica postane Hrvatima ono što je Francuzima Lourdes, Austrijancima Mariazell, Poljacima Częstochowa. Dakle, želio je cijeli narod objediniti oko jednoga Srca, oko jedne ideje, oko jednoga spasnosnoga Izvora. Zato sam i nastojao najprije dati povijesni uvod u samu povijest Svetišta, prikazati odluku Nadbiskupa da u nj pođe pješice, kao predvodnik. Bio je svjestan da je pastir naroda i da mu je mjesto kao duhovnom pastiru u duhovnim stvarima biti na čelu. Narod mora poznati svoje kršćansko dostojanstvo i svoje mjesto u Božjem proviđenju povijesti te ulogu Crkve u osobnom i javnom životu. To je njegova proročka vizija. Bio joj je vjeran i narod mu je vjerovao, za njim grnuo i postao svjestan svoje kršćanske kulturne baštine. To je prepoznatljivo i u nastojanjima da, dok god je mogao, pođe svake godine pješice na Mariju Bistricu. Dijelio je sudbinu pješaka i kišu i rosu i sunce i sve nepogode puta. Želio je da njegovo hodočašće ne bude shvaćeno tek kao sport i rekreacija, nego upravo jedan pokornički vid, hod prema Svetištu gdje će se susresti s Bogom, Očevim milosrđem, Sinovljevom blagošću, s ljubavlju Boga Duha Svetoga i srce Majke koja znade „najbolje sve naše nevolje“.
Osobita je prigoda za to bilo godišnje zavjetno hodočašće grada Zagreba. Marija Bistrica je i prije bila u svijesti naroda mjesto posebnoga štovanja Majka Božje. Zagrebački biskup Martin Borković, zaslužan za pronalazak Matijina kipa 1684., odredio je Mariju Bistricu kao mjesto posebnog štovanja Majke Božje. Ono što je također presudno za iznimno štovanje upravo Majke Božje Bistričke i njezinog posebnog mjesta u svijesti naroda, je krunjenje kipa Marije i Isusa 1935., deset godine nakon proslave 1000 obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva. U pripremi 250. obljetnice postavljanja kipa na glavni oltar crkve, predloženo je da se za nj izradi i postavi zlatne krune, u obliku krunâ hrvatskih kraljeva. I tada je sav narod, vjernici iz svih biskupija, iz svih krajeva Hrvatske, pridonijeli su svoje darove, talili su zlato, te u vrijeme velike ekonomske krize svoju vjeru pretočili u zlato svoje ljubavi prema Majci Božjoj. To je bio način plebiscitarnog optiranja hrvatskoga naroda za Mariju Bistricu kao nacionalno Svetište, a dokazuje i da je narod na nj gledao kao na simbol svoga identiteta. Taj je događaj imao snažan odjek u Hrvatskom narodu . Na snimkama iz tog vremena je vidljivo kako su pohodi od par stotina pješaka narasli do nekoliko tisuća, a po povratku u Zagreb bilo je od 50 do 100 000 vjernika koji su željeli ući u procesiju. To je bilo jedno pridizanje Marije Bistrice iz jednoga prosječnog hrvatskog svetišta, kojih je u Hrvatskoj bilo mnogo. To je bio Stepinčev proročki pothvat. Kao što je želio okupiti narod oko Euharistije, tako ga je želio okupiti i oko Marije. To su dva pola ili dva srca, kršćanskoga života, oko kojih je nastojao okupiti narod u slozi i ljubavi, a bila je to i prigoda da mu može progovoriti o životu uređenom po načelima katoličke vjere. Hodočašća su trajala po dva-tri dana. Bilo je puno zbivanja, pobožnosti i prigode da se navjesti prava vjera i da se progovori o vjeri. To je bio trenutak za duhovnu obnovu za one koji su u hodočašću sudjelovali. Kardinal Stepinac je htio da Marija Bistrica bude mjesto koje sve te hodočasnike može dostojanstveno primiti, dakle da ono svojim sadržajima ima što ponuditi: da se u Bistrici uredi prostor koji će podsjećati na duhovne sadržaje i omogućiti narodu da se tu osjeća kao na Božjem prostoru, u kojem ga sve podsjeća na vrhunaravni život. Premda je nailazio na poteškoće, jer nisu svi bili spremni udovoljiti tim zahtjevima, naravno zbog profita, u svojim odlukama nije sustajao. Stoga je uspio uspostaviti red, udaljiti trgovinu od svetišta i oltara, te omogućio da Marija Bistrica postane susretište naroda s Bogom. Planirao je i započeo uređenje Križnog puta i gradnju Kalvarije s monumentalnim mramornim postajama, proširenje, čak i gradnju nove bazilike, crkve sv. Petra, gradnju prenoćišta za hodočasnike, oltar za crkvu na otvorenom, uređenje crkve iznutra fresko slikama i novim kipovima. Sve to trebalo je poslužiti rastu vjere u Boga i ljubavi prema presvetoj Bogorodici.Treba istaknuti da se sve to odvijalo u teškim ratnim godinama i prilikama. Kao što sve veliko dolazi na kušnju, tako je i Bistrica došla na kušnju osobito 1945., kada je taj plan nadbiskupa Stepinca nasilno onemogućen, čak je bilo i devastiranja.
Poslije Međunarodnog Marijanskog kongresa 1971., kada su hrvatski biskupi proglasili Mariju Bistricu Hrvatskim nacionalnim Marijinim svetištem, te nakon Euharijstiskog kogresa 1984. prigodom proslave 13. stoljeća kršćanstva u Hrvata, Marija Bistrica je postala svjetski poznato i priznato svetište, koje svoj sjaj ima u čudotvornom Gospinom kipu i tisućama hodočasnika koji predvođeni svojim svećenicima i biskupima nalaze utjehu svome životnom križu. Ne čudi stoga, da je u Mariji Bistrici kard. Alojzije Stepinac proglašen blaženim. Tako je čin njegove beatifikacije svemu svijetu potvrdio Marijansku značajku njegove osobnosti i duhovnosti . Možemo reći, da je nadbiskup Stepinac za svetište Mariju Bistricu ono što je biskup Martin Borković bio u njegovu početku.
Posebno su znakovitost i snagu svjedočenja imali povratci hodočasnika grada Zagreba iz Marije Bistrice...
O da, pogotovo ako se zna da hodočasnici nisu mogli gotovo nigdje spavati. Spavalo se na sijenu. Često je policija po noći rastjerivala hodočasnike, prijetila im, sprječavala hodočašća i okupljanja. Čašu vode se skupo naplaćivalo. Znalo se da su ti hodočasnici, pogotovo od 1945., i te kako svjedočili i za svoju vjeru, istinski su trpjeli da bi održali zavjet. Bio je to sukob dvaju svjetova, što naši ljudi tako brzo zaborave, a nažalost, himbena bezbožnost i danas je na djelu.

Proročki čin nadbiskupa Alojzija Stepinca osnivanje je četrnaest novih župa u Zagrebu...
Da tih četrnaest župa nije tada osnovano, Zagreb bi danas bio ateistički grad, što su partizani, a kasnije komunisti, i željeli. To je bilo proročko djelo, a učinjeno je u vremenu velike ekonomske krize, upravo u mučnim situacijama. Ali nadbiskup je bio optimističan. Premda su mu mnogi govorili da previše riskira, da ide u poslove koje neće moći završiti. On je isticao: „Ja za sebe ne tražim ništa, tražim za narod, za dobrobit duša, a to je važnije od svega drugoga.“ Tako da je bio prilično samostalan i uporan jer je znao da je đavao otvorio svoja mjesta, gdje upropašćuje čovjeka, te da je čovjeku potrebno uspostaviti prostor gdje će se susresti s pravim vrijednostima, bilo u vidu okupljanja zajednice oko euharistije ili drugih oblika pobožnosti, za vjeronauk, za djecu, za mlade. On je, dakle, imao viziju, koja je imala poslužiti općem dobru naroda, osobito u duhovnom pogledu.

Koja su Vaša prva sjećanja na Stepinca; što ste do sada o njemu objavili?
Prvo sjećanje na nadbiskupa Stepinca je iz 1953. kad je umro moj župnik Nikola Herceg u Slavetiću i znam da je mnoštvo naroda išlo na sprovod. Popeo sam se na plot i plakao jer me roditelji nisu pustili na sprovod, jer sam bio četverogodišnje dijete. Sjećam se kako su navečer nakon sprovoda govorili u kući kod večere, da je župnik bio „narodni svećenik“, da su pod prisilom Komunističke partije takvi imali poslužiti stvaranju nacionalne crkve odvojene od Rima, da ne poštuju odluke svoga zatvorenoga Nadbiskupa. Tada uistinu još nisam shvaćao što su narodni svećenici, ali sam kasnije to jako dobro razabrao i shvatio o čemu je riječ. Drugo snažnije sjećanje je govorenje ljudi da je Krašić „mali Vatikan“. Isto tako, tada nisam bio svjestan što znači Vatikan i zašto je Krašić to u Hrvatskoj bio, ali sam shvatio da ondje živi neki veliki čovjek. Treće, moji djed i baka i još nekoliko susjeda uputilo se 10. veljače 1960. ujutro, na kolima, liječniku u Krašić. Budući da je nadbiskup Stepinac upravo toga dana u 14.15h umro, Krašić je bio opkoljen policijom i oni se nisu mogli vratiti, pa su nakon povratka iz Krašića drugi dan, pripovijedali što su vidjeli i doživjeli: veliko suosjećanje naroda s kardinalovom smrću. Sjećam se da je baka pripovijedala da su se presvukli u krašićku narodnu nošnju da bi mogli ući u crkvu i vidjeti mrtvoga Kardinala. Svjedočanstvo o snažnom utjecaju u Krašiću zatočenog nadbiskupa Stepinca na vjernike i svećenike u mojoj rodnoj župi Slavetiću, te Svetoj Jani i šire u Jaskanskom dekanatu prikazao sam u knjizi: „Svećeništvo u baštini rodnoga kraja“.
Što se tiče mojih radova o Stepincu, prva knjiga bila je doktorska disertacija „Živjeti iz vjere – duhovni lik i pastirska skrb zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca“. Druga knjiga bila je „Marijine misli“, koja sadrži misli bl. Alojzija Stepinca o štovanju Majke Božje. Zatim „Vodič za spomen zbirku blaženog Alojzija Stepinca“, mala Blaženikova biografija, prevedena i na slovački jezik. Potom sam pripremao za tisak Blaženikove „Propovijedi, govori, poruke“ od 1934-40. te knjiga njegovih propovijedi izgovorenih u razdoblju od 1941. do 1945. Probrao sam dvjestotinjak Kardinalovih pisama poznatih kao „Pisma iz sužanjstva“, pa Vranekovićevi „Dnevnici“ , koji su uvod i bilješke u kompletnu knjigu, predstavljenu ovog ponedjeljka pod naslovom: Josip Vraneković, Dnevnik. Život u Krašiću zasužnjenog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca. Napisao sam niz članaka za leksikone, enciklopedije, časopise. Od 1994. uređujem časopis „Blaženi Alojzije Stepinac – Glasnik“ s ciljem promicanja njegovoga glasa mučeništva i svetosti. Značajna je i „Crna knjiga o grozovitostima komunističke vladavine u Hrvatskoj“ . Zatim knjige: Blaženi Alojzije Stepinac i grad Jastrebarsko u kojoj je prikazan Euharistijski kongres u tom gradu održan 1939. te sjećanje na tri đačka doma u koje je kardinal Stepinac pomoću Karitasa omogućio smjestiti 3500 djece iz koncentracijskog logora u Jasenovcu, od kojih je, zahvaljujući dobroj njezi i brižnosti časnih sestara, spašeno 3100. Zatim knjiga „Blaženi Alojzije Stepinac i grad Varaždin“, o pastirskim pohodima nadbiskupa Stepinca gradu Varaždinu, te trosveščana knjiga „Blaženi Alojzije Stepinac, svjedok Evanđelja i ljubavi“ u kojoj sam predočio javnosti 691 dokument o njegovom spašavanju Židova, Srba, Slovenaca Poljaka i Hrvata za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Ne zaboravimo ni spomenutu knjigu „Blaženi Alojzije Stepinac i Marija Bistrica“.

Kako ste istraživali, koliko su sami vjernici pridonijeli?
Valja voditi računa da do 1994. nije bilo uputno u javnosti govoriti o Stepincu, tako da se nitko posebno nije niti javljao, da se ne izlaže. Zbog straha. Mnogi su ljudi iz straha pred komunističkom i bezbožnom vlašću ljubomorno čuvali dokumente, slike, knjige, časopise i drage uspomene na nadbiskupa Stepinca. Mnogi se i danas boje javno progovoriti o povijesnim činjenicama i ispovijedati vjeru jer im je u koštanu srž komunizam utjerao strah! No skupljena su pisma, a neki su vjernici bili prilično hrabri. Neki su držali i njegove slike na vidljivome mjestu. Ali kako smo počeli s objavljivanjem Glasnika, i kad se u javnosti doznalo da postoji postupak za proglašenje Alojzija Stepinca blaženim i svetim, tada je to postalo jedno narodno oduševljenje, plebiscitarno izjašnjavanje i ljudima je bilo drago da i sami mogu pridonijeti tom postupku. Mnogi su donosili slike, uspomene, pisma, stare časopise koje su negdje ljubomorno čuvali, osobito stariji ljudi. To su bili ili oni ljudi koji su bili za Stepinca vezani jer su ga poznavali ili susretali, neke je krizmao, neki su mu recitirali prigodom njegovih posjeta. Svi su svjedočili da su osjetili dobrotu koja je izlazila iz njegovoga stava, kroz toplinu pogleda, osmijeh, geste njegovih ruku. Pa čak i političari i stražari koji su svjedočili na sudu isticali su da je bio čovjek silnoga reda, da je redovito molio, bio uredan. A opet, mnogi su ljudi željeli imati lijepoga štiva iz starih vremena u kojima su bili zabilježeni Stepinčevi govori, slike ili neki doživljaj. Baš iz tih razloga se uspjelo skupiti fotografija Stepinca kao mladoga nadbiskupa, iz vremena kad je kao ceremonijar pratio nadbiskupa dr. Antuna Bauera. Ljudi su to možda negdje na tavanu čuvali, prikriveno, a sada žele da to postane vidljivo. Koliki su se ideolozi komunizma uhljebili u današnjem političkom sustavu i nastavljaju svoju rabotu protukršćanske borbe? Naime, svjedoci smo kako sredstva društvenog priopćavanja koja stvaraju javno mnijenje u Republici Hrvatskoj, nevoljko govore ili čak ignoriraju te dokumente, te forsiraju neko svoje viđenje povijesnih činjenica, svoju sliku o događajima hrvatske povijesti u 20. st. Drago mi je što unatoč brojnim poteškoćama te dokumente i svjedočanstva možemo objaviti.

Je li bilo teško prikupiti sve te dokumente?
Bio je to mukotrpan posao. Bilo je lakše nakon što je nadbiskup kardinal Franjo Kuharić obznanio u Službenom vjesniku Zagrebačke nadbiskupije molbu da župni uredi istraže svoje arhive, a i sâm sam pisao župnim uredima, samostanskim zajednicama i drugim crkvenim ustanovama da dostave ovjerovljene kopije dokumenata o kard. Stepincu. Uspostavilo se da su mnoge župne spomenice spaljene i nedostaju mnogi dokumenti. Uspio sam istražiti 135 arhiva, što državnih, što crkvenih. Nekad je trebalo dosta umješnosti da se dođe do vjerodostojnih dokumenata. Naime, u ono vrijeme bilo mi je nemoguće doći u arhiv javnih ustanova jer su sve bile dirigirane i pod nadzorom komunista. Pa ipak uspjelo se doći i do dokumenata iz arhiva KGB, CK KPJ i KPH, pa i Međunarodnog crvenog križa u Ženevi. Moramo sve učiniti da se razbiju lažni okovi novije hrvatske povijesti koju često pišu oni koji tu povijest ne žele, ne vole, sebe u njoj ne otkrivaju ili baš zato je iskrivljuju. Kad se objavi cjelovita istina o nadbiskupu Stepincu svaki će dobronamjerni čovjek biti ponosan što je taj čovjek i biskup, sin njegova naroda i Crkve, dao sjajno svjedočanstvo za proslavu Boga i u promicanju ljudskih prava i čovjekova dostojanstva.

Gdje danas i na koji način živi kardinal Alojzije Stepinac kao nadahnuće u svome hrvatskom narodu? Planirao je i želio i nadao se da će se u Bistrici „davati svete igre po rukopisu i glazbi čuvenih hrvatskih dramaturga i skladatelja. Te će svete igre biti izvedene najmodernijim tehničkim pomagalima, a glumit će najbolji hrvatski glumci uz sudjelovanje naroda i hodočasnika...“ , što je poticaj i ponuda današnjemu naraštaju hrvatskih umjetnika...
Nadahnuće Stepincem je vrlo veliko. Prošireno je i živi u narodu. Ponajprije u svetom bogoslužju, pobožnostima. U molitvenu akciju „Molitvena zajednica bl. Alojzije Stepinac“ uključilo se oko 6000 molitelja, zatim u literaturi, slikarstvu i kiparstvu, poeziji. Mogla bi se izdati jedna velika zbirka pjesama o njemu. Istina, nisu te pjesme uvijek na nekoj umjetničkoj visini, ali mislim da je najveća produkcija upravo na tom području, jer ljudi ono što osjećaju nekako lakše izražavaju riječju, nego na neki drugi način. Ima puno slikarskih i kiparskih umjetničkih pokušaja. Premda su takvi radovi brojni, nažalost, do danas nisam uočio jedan pravi Stepinčev lik, koji će izgovoriti njegovu osobnost, junački značaj i patnički lik. Najčešće nedostaje izraz nevino osuđenoga čovjeka koji ima unutarnju patnju i koji zapravo umire, a umire radosno i ponosno i ne da se slomiti. Drugo, ima puno župnih crkava, kapela, oltara njemu posvećenih, u 60ak njih su položene moći bl. Stepinca, vrtića s njegovim imenom, domova za starije osobe, pjevačkih zborova, trgova, ulica, pastoralnih središta kako u Domovini, tako i u svim velikim gradovima diljem svijeta u kojima žive hrvatski iseljenici.

Stepinac je aktualan i danas.
Danas je još uvijek problem što se vi ne možete izjasniti, što ste. Ako si Hrvat ne možeš prosperirati, ako si katolik gledaju te s čuđenjem. No, nas vjernike to ne treba čuditi. Stepinac je nadahnuće za nova, bolja vremena. Za vrijeme plemenitosti, srca i uma, rada i samoprijegora, opraštanja i sloge. Kao što je Stepinac rekao kralju Aleksandru na početku svoje biskupske službe: „Iznio sam Vašem Veličanstvu Š…Ć slučajeve, da vidite, kako se postupa i tko stvara mržnju i neslogu u državi. Ja ne mogu zatajiti ono što me je majka rodila, tj. da sam Hrvat!”
To svoje rodoljubno opredjeljenje potkrijepio je katoličkim stavom rekavši: “Hvala Bogu! Ali mi ne znamo za mržnju i zato opraštamo rado svima: Nijemcima, Talijanima, ustašama, partizanima, a i nekima iz naših redova. ... Jedno trajno stoji: Gospodin Bog nikada ne gubi bitku!« Stoga je Alojzije Stepinac jednako aktualan danas kao i za života. Sve njegove poruke trebalo bi uprisutniti hrvatskom narodu da mu on doista postane kompas za ravnanje. A on je, ganut prizorima i svjedočenjima hodočasnika, uskliknuo: „Narod koji štuje Majku Božju ne može propasti!“
Eva KIRCHMAYER-BILIĆ

Objavio: www.hic.hr