Wed05222013

Last update11:04:29 AM GMT

Sunčice: U čijim ladicama leže iskazi silovanih žena?

2012 04 16 suncice“Na stol su stavili bombe i oružje. Jedan je rekao da idem s njim u sobu. Zanijemila sam i jedva upitala: 'Jel' moram?'. Odgovorio je da on zna i drugi način kako da me natjera. Kroz glavu mi je prošla misao na kćer, koja spava u drugoj sobi. Bojala sam se vikati da ne probudim djecu, da ne izađu iz sobe. Tko zna što bi radili njima. Otišla sam s njim, silovao me…”, dio je to potresne priče Vukovarke Đurđice Pankas, ispričane u petak u dupke ispunjenom Hrvatskom domu u Đakovu, na svečanom programu sjećanja na Domovinski rat “Da se nikad ne zaboravi”, koji je deveti put organizirala pjesnička udruga Riječ ravnice Đakovo, a čija je predsjednica Marica Kovač idejna začetnica ovog događanja.

Priča Đurđice jedna je od 14 sudbina silovanih žena ukoričenih u knjizi Sunčica autorice Marije Slišković. Upravo je ona ovom prilikom knjigu i predstavila đakovačkoj javnosti. Marija, inače predsjednica udruge Žene u Domovinskom ratu, upozorila je na ignoriranje ovih slučajeva.

- Imamo žene koje su morale stavljati bijelu krpu na vrata jer su one postajale ratni plijen i nitko o tome ne govori. Hrvatska izbjegava govoriti o vlastitom stradanju i postaje potpora agresoru. Hrvatska krši međunarodno pravo jer ratni se zločin, svaki, mora procesuirati, a Hrvatska selektira. Ova knjiga nije knjiga. Ovo su svjedočanstva onih nad kojima je izvršen ratni zločin. Sve ovo postoji u DORH-u. Gdje su ti iskazi, u čijim ladicama?” pita Slišković.

- Iako u javnosti nailazimo na emocije, ni jedna državna institucija nije s nama ozbiljno razgovarala. Ni jedna! Sto knjiga sam odnijela u Sabor, ni jedan saborski zastupnik se nije javio! To su narodni zastupnici! - rekla je Slišković.

Kako su programu nazočila čak tri saborska zastupnika - đakovački gradonačelnik Zoran Vinković, dogradonačelnik Ivica Mandić i Boro Grubišić - zamolili smo ih za komentar.

- Dignitet Domovinskog rata ne ugrožava samo problem silovanih žena koje traže pravdu, nego i slanje naših generala u Haag, zapostavljanje branitelja i ukidanje njihovih prava. Tražim od DORH-a i drugih institucija, Vlade i Sabora, da napokon dođu do istine i zaštite žrtve - rekao je Vinković.

- Silovanje je najgrublja povreda ljudskih sloboda i dostojanstva, ratnog prava, povreda elementarnih građanskih prava i jedan od najsofisticiranijih načina genocida. Ove žene trebaju pravednost - izjavio je Ivica Mandić.

Inače, u programu su još nastupili Đerdani, Bećarine, pučki pjesnici udruge Riječ ravnice, njihovi gosti pjesnici Podravke iz Koprivnice, koji su prethodno u predvorju Hrvatskog doma postavili izložbu slika Krajolik, i MPS Starotopoljani. Pjesnici su se prisjetili i svog prerano preminulog prijatelja Marinka Zanzea, čitajući njegove pjesme. Uz Đurđicu Pankas, koja je u ratu izgubila oca, supruga i brata, u Đakovu je na svečanom programu bila i Ružica Erdelji. Pokrovitelji programa bili su Osječko-baranjska županija i Grad Đakovo. Maja Muškić

Grubišić: Nitko dosad nije odgovarao za pogibiju 28 djece

“U Slavonskom Brodu poginulo je 28 djece od granatiranja od nepoznatih počinitelja. Ja znam koji su, meni nisu nepoznati. Ali su Državnom odvjetništvu S. Broda i države Hrvatske i dalje nepoznati. Jedan cijeli razred. HDSSB je govorio i o presudi Branimiru Glavašu, i Gotovini, i aboliciji četnika, ne Srba nego četnika. Pa i o ovim zločinima. Vinković je upravo zbog ovoga dobio opomenu. Na Saboru i zastupnicima nije da vode istragu niti da sude, nego na pravosuđu RH. Dakle, institucije nisu odradile svoj posao, pokraj svih dokaza koje su podnijele žene iz Sunčice i svih govora koje su predstavnici HDSSB-a s govornice uputili. Oni su se jednostavno oglušili”, rekao je saborski zastupnik HDSSB-a Boro Grubišić.

Objavio: www.glas-slavonije.hr

Malo o Udbini

Krbavski KrižGradić Udbina je uništen od Partizana 1942. godine, a hrvatsko stanovništvo raseljeno (etničko čišćenje od strane jugokomunista). Prema popisu stanovništva iz 1910. godine Udbina je imala 1.475 stanovnika od čega 1.237 Hrvata i 231 Srbina. Nakon Drugog svjetskog rata podignuto je novo naselje s pretežno srpskim stanovništvom, iako je ostalo i nekoliko hrvatskih obitelji. Brojnim, prije rata većinskim Hrvatima, nije bio dopušten povratak nakon Drugog svjetskog rata.