Knjiga „Zlato Rima i Srebro Pariza Ante Žanetića koji je proglašen 1960. godine najboljim desnim halfom u Europi, a iste godine engleski sportski časopis World Soccer sastavio je listu najboljih igrača na svijetu u sastavu; GROSICS, BERGMARK, SANTAMARIA, N.SANTOS VERGAS, ZANETIC, JULINHO, PELE, DI STEFANO, PUSKASI GENTO, posvećena je liječniku koji mu je spasio život, ali i „napaćenom i nepokorenom narodu“ kakav je i sam Žanetić.

„Ta nacionalna svijest i slobodarska nepokorenost, formirani u obiteljskom domu, učvršćeni u školskim danima u Dubrovniku na spoznajama o stradanjima hrvatske inteligencije i svećenstva u ovome gradu tijekom i neposredno poslije Drugog svjetskog rata, trajno su odredili njegov život. Otuda i njegove „opasne simpatije“ za Dinamo, sukobi s udbaškim i orjunaškim strukturama u Hajduku, za kojeg je igrao, otuda bijeg iz bivše Jugoslavije i politički azil u Belgiji, pristupanje sydnejskoj Croatiji, angažman u hrvatskom iseljeništvu u Australiji, posebice u presudnim danima Domovinskog rata i borbe za nezavisnost, danima kada iseljeništvo uspostavlja puno jedinstvo unutar sebe i jedinstvo s domovinskom Hrvatskom. Knjiga donosi svjedočanstvo i o tim danima, pri čemu se autor ne libi naznačiti pojedine političare koji su iskoristili domoljubni zanos i dobronamjernost iseljenika za svoju materijalnu korist da bi danas pokazali svoje pavo političko i moralno lice. I danas Žanetić pokazuje vrlo jasne i precizne prosudbe o hrvatskoj situaciji i odnosu prema svjetskom okruženju, inzistirajući na suverenosti i samopouzdanju nasuprot provincijalnih kompleksa ljudi koji vode Hrvatsku..“  ( Iz Predgovora Josipa Jovića)

Temeljem knjige i razgovora s gospodinom Žanetićem donosim kraći intervju, na čemu mu iskreno zahvaljujem.

U Vašoj knjizi „Zlato Rima i Srebro Pariza“ opisali ste svoj sportski i životni put, obilježen i i teškim teretom bolesti kralježnice. U to vrijeme kao mladi nogometaš Hajduka okarakterizirani ste kao čovjek koji je pokazivao „opasne“ simpatije prema Dinamu, i zbog toga imali probleme zbog čega ste u Belgiji zatražili i politički azil. Možete li nam to malo pojasniti.

Prvenstvena utakmica Hajduk-Dinamo, u Splitu 3-2, bila je zadnja utakmica i Dinamu je bilo potrebno samo neriješeno, da osvoji prvenstvo poslije osvojenog kupa. Hajduk je pobijedio Dinamo na jedan surov način, i tako je prvenstvo osvojila Crvena Zvezda. Kod rezultata 1-0 za Dinamo, mene je Srbin Milovan Čirić izvukao iz igre, jer je vjerovao da lažiram utakmicu. Napuštajući teren Hajdukovi navijači gađali su me kamenjem i psovali mi mater. Na večer, istog dana poslije utakmice, trojica navijača Hajduka, napadnu me na splitskoj rivi, i dobro me pretuku. Od tada se vodi pravi rat između navijača Dinama i Hajduka. Milovan Čirić, kojeg su splitski orjunaši na čelu s Miljenkom Smojem, doveli kao trenera Hajduka, potpuno je zaratio Dinamo i Hajduk, kao i Split i Zagreb. U kratko vrijeme on je zatrovao odnose Hajduka i Dinama, i ti odnosi nisu ni do dana današnjeg dobri, što ne služi na čast, niti Dinamu, niti Hajduku, a ovo su dva bratska hrvatska kluba. Ja sam uvijek bio i ostao Hajdukovac, ali kao Hrvatu Dinamo mi je, kao hrvatski klub bio isto u srcu. To je prvi put, kada sam želio, da Dinamo pobjedi i osvoji prvenstvo. Hajdukova uprava u to vrijeme bila je sastavljena od samih splitskih Udbaša, koji su bili više orjunaški nastrojeni, a u duši su bili Hrvati. Dinamo je bio više hrvatski klub u to vrijeme. Torcida je uvijek bila i disala hrvatski, ali Hajdukove uprave su bile samo podanici, toga režima, ali nikako hrvatskog naroda. Početkom 1961. Hajduk je otišao na turneju po Njemačkoj i Danskoj, a to je bila 50 godišnjica proslave Hajduka, a pokrovitelj same proslave, nitko drugi, nego ljubica žuta, drug Tito. Na povratku u Hamburg trebali smo mijenjati vlak za Zagreb, a ja sam u tom metežu uzeo drugi vlak, koji me je odveo do granice istočne Njemačke. Budući sam prešao granicu s falsificiranom putovnicom po imenu španjolskog državljanina Pedro Estaban, trebao sam završiti u zatvoru, ali bogati predsjednik FC Bruges je reagirao i dobio sam politički azil, i tako bio spašen. Zamislite, kakva politička diverzija, ja tražim i dobijem politički azil u Belgiji, a Tito dolazi na proslavu u Split. Znam da su dugo poslije toga Hajdukovi igraći bili ispitivani po Udbi, kako nisu znali, da ću ja ostati.

Kako ste u Australiji doživjeli stvaranje hrvatske države i koliko je bila jaka uloga dijaspore?

To vrijeme u Australiji bilo je veoma burno. Većina Hrvata podržavala je stvaranje hrvatske države, a jedan dio podržavali su Jugoslaviju. U svakom gradu Australije hrvatski domoljubi, okupljali su se oko hrvatskih crkava, domova nogometnih klubova. Jugoslavija je vodila podzemni rat protiv domoljubnih Hrvata, i na svaki način željela nas prikazati kao naciste, ustaše. Bilo je ovdje u to vrijeme, mnogo „velikih revolucionara, „velikih ustaša” ali ovi su po zadatku uvijek stvarali nerede i gužve u hrvatskim redovima. Bože Vukušić u svojim feljtonima, kaže; Udba je ubijala Hrvate u Europi, a HRB – hrvatsko revolucionarno bratstvo pravilo je diverzije po Australiji. Bacanje bombi po Australiji, to su bile diverzije blaćenja hrvatskog naroda. Kome su te diverzije koristile, ne Hrvatima Australije ili u Domovini. Jedino je od tih diverzija profitirala tadašnja Jugoslavija. Najpametniji potez hrvatske političke dijaspore u Australiji bilo je otvaranje hrvatskog Veleposlanstva po jednom inteligentnom australskom Hrvatu Mariju Despoji. Iz tajnih arhiva, koji su sada javni može se vidjeti strašna uloga i pisma sadašnjeg i bivšeg savjetnika Mesića, Budimira Lončara, u vezi tadašnjeg hrvatskog Veleposlanstva. Buda je bio tada ministar vanjski poslova Jugoslavije, a za vrijeme Domovinskog rata, najviše je napravio na embargu oružja za goloruki hrvatski narod. Za vrijeme Domovinskog rata Hrvati Australije pomagali su materijalno, novčano, u lijekovima, kao i u hrani, kako bi se Hrvatska obranila. Budući sam bio direktor jedne velike australske banke, za koju sam radio više od 35 godina, bio sam svjedok neizmjerne ljubavi australskih Hrvata prema Domovini, kada su se podizali zajmovi, kuće stavljale pod hipoteku, a taj pozajmljeni novac slao se u Domovinu. Ali sada vidimo, da je veliki dio toga novca završio u džepovima raznih velelopova, koji su varali domoljubne Hrvate dijaspore. Za veliku zahvalnost, opet smo politička dijaspora. Mesić je dva puta za vrijeme Domovinskog rata dolazio u posjetu Hrvatima Australije, pa nam je veličao ustaštvo ispred australskih političara, kako bi kao provokator diskreditirao stvaranje hrvatske države, kao nastavak ustaštva. To je isto Slobodan Milošević govorio pred političarima zapada. I nije slučajno, da se transkripti po kojima su osuđeni general Gotovina i general Mladen Markač, prvo pojaviše na suđenju Slobodanu Miloševiću.

Nakon nepravomoćnih presuda hrvatskim generalima održani su prosvjedi hrvatskih branitelja i građana. Čule su poruke o izdajništvu, navodila imena od Mesića, Sanadera, Pusić, Josipović, Račan, Kosor… Radi li se uistinu o izdaji ili nesnalaženju hrvatske politike?

Svi oni Hrvati, koji su mislili, da će Haaški sud osloboditi generala Gotovinu i generala Markača su bili naivni. Pa ovi moćnici svijeta nisu potrošili milijune i 5-6 godina suđenja, da bi na koncu oslobodili naše generale. Čim je bila podignuta optužnica, godine robije su već bile izrečene u Londonu i Beogradu. Haaški sud nije stvoren da se sudi po pravdi ili činjenicama, to je politički sud načičkan agentima tajnih službi, koji ne mogu prežaliti stvaranje hrvatske države. Mesić, Sanader, Pusić, Račan, Kosor i ostali su postavljeni kako bi samo služili svjetskim gazdama, a ovih će ih upotrebljavati, dok im služe. Svatko zna da se do izdajnika svoga naroda i sluga nitko ne drži. Nije li arogantni lopov Sanader, mislio da može sve, dok ima velike prijatelje, koji ce ga pomoći u nevolji. Onaj, koji je napravio nadležnost Haaškog suda nad Olujom i Bljeskom, je najveći krivac za ovakve drakonske kazne našim generalima. Mi moramo jednom znati, moramo biti ponosni na svoju državu i svoj hrvatski narod. Sada je sve u stranim rukama; banke, novine, nafta, Pliva, i što nam je još ostalo. Tko je kriv za rasprodaju državnog blaga? Svi mi, jer nitko nije ni pisnuo. Svi znamo, kako su završili Zrinski Frankopani u Bečkom Novom Mistu, tražeći pravdu u Beču. Osude generala Ante Gotovine i generala Mladena Markača su nastavak naše tragične povijesti. Obojica su novi Zrinski Frankopani.

U vašoj drugoj knjizi „Ognjištar u mRačnoj demoNkraciji“, 2. izdanje, str. 73. Navodite „ SVI SMO MI U HAAGU“ i “ RAT ZA UNIŠTENJE HRVATSKE NIJE ZAVRŠEN. Možete li to malo pojasniti?

U knjizi „Ognjištar u mRačnoj demoNkraciji“ na strani 73″ Svi smo mi u Haagu” RAT ZA UNISTENJE HRVATSKE nije završen. Dok postoji i jedan Hrvat, koji se borio za hrvatsku državu ili će se boriti, završiti će u sudovima poput Haaga. Bleiburg i križni putovi, Hudine jame i sve te jame nevinih Hrvata i Hrvatica, žena i djece, nikoga ne interesiraju. Petnaest tisuća hrvatskih žrtava za vrijeme Domovinskog rata ne interesira Haag, sve dok imamo političare poput Mesića, Sanadera, Josipovića, Pusićke, Milanovića, Kajina, Jakovčića.

Hrvatska treba li postati 28 članicom EU. Kakav je Vaš stav prema EU?

Hrvatska završava pregovore sa EU, pa što ćemo mi tamo. U Splitu bi rekli, mali od kužine. Mi se toliko ponižavamo sa tim trećerazrednim EU činovnicima i molimo i skidamo gaće, da nas prime, a oni nas vuku za nos već toliko godina. U EU naš narod će biti dobra radna snaga, kao i dobre sluge što smo oduvijek i bili. Dok nas vuku za nos, polako jeftino kupuju sve što valja, a nisu li htjeli i hrvatske vode prodati? Boze sačuvaj nas, jer ovakvih lopova ne rodi svijet. Narod, koji ne poštuje svoju povijest, nema nikakvu budućnost, narod koji je bio voljan poslati tuđem sudu svoje pobjedničke generale, koji su stvorili i obranili Domovinu. Ovo je samoubojstvo hrvatskog naroda.

Kako Hrvati u Australiji doživljavaju današnju Hrvatsku?

Ništa bolje, nego prijašnju u doba Jugoslavije. Tada smo barem znali, tko nam je protivnik, a sada nam šalju bivše diplomate, bivše Jugoslavije, koji su progonili Hrvate dijaspore, a vjerujem i organizirali ubojstva mnogih Hrvata na pločnicima svjetskih metropola, pa i takvi su sada u vrhovima vlasti današnje nakaradne Hrvatske.

U knjizi „Zlato Rima i Srebro Pariza“ opisujte i vašu borbu s medicinskom profesijom. Veliki dio života posvetili ste ljudima oboljelim od Spina bifida occulta, bolesti od koje ste i sami bolovali. Možete li nam nešto o tome reći.

Knjigu „Zlato Rima i srebro Pariza” napisao sam više iz medicinskih razloga, i kako bi svratio pozornost hrvatskoj medicinskoj profesiji, koji misle da ova deformacija na kralježnici ne stvara nikakve medicinske probleme, sto je daleko od istine. Svratio sam pozornost australskoj, američkoj i engleskoj medicinskoj profesiji, kao i Ministarstvu za zdravlje Australije, urednicima vodećih novina na zapadu. Nitko ne želi znati ili napraviti nešto za ovo zdravstveno pitanje, iako se o ovom slučaju raspravljalo dva puta u Parlamentu ove države, iako su 2 puta lokalne novine, gdje živim pisale o tome. Ja sam u svojoj nesreći, valjda imao najveću sreću u ovom pokvarenom svijetu. Belgijskom doktoru dr. Franzu Wulffaertu bile su dosta moje rendgenske slike, da dijagnosticira spina bifida occulta, i da me operira. Dr Wulffaert se je dignuo iz svoga umirućeg kreveta od raka stomaka, i izvršio 2- satnu operaciju na meni, 11.04.1963 i to pod lokalnom anestezijom. Danas, kada sam potpuno ozdravio i ja se pitam, kako je to bilo moguće? Na to bi trebala odgovoriti medicinska profesija . Svaki danom se pitam, kako se je ovo moglo dogoditi? Kako je moguće da je ovaj belgijski doktor vršio uspješno ove operacije preko 35 godina, a danas nitko ne zna, niti želi znati iz medicinske australske, američke i engleske struke. Kako je moguće da “Etudes sur le spina bifida” knjiga koje je tiskana u Parizu davne 1937, a današnja medicina nema pojma, da ova knjiga i postoji, i da potpuno opovrgava sve što današnja medicina zna i piše od spini bifidi occulti. U Australiji, Hrvatskoj i u svijetu po medicinskim knjigama i na web stranicama interneta 5-10% ljudi boluje od spine bifide occulte, bez nade da će ikada ozdraviti i čitavog života će patiti i biti na bezveznim tabletama, koje ce ih potpuno uništiti. Ovaj slučaj je velika sramota za medicinsku profesiju.

Rođen 1936. godine u Blatu na Korčuli. Učiteljsku školu završio u Dubrovniku. Igrao u NK Dubrovnik, a po završetku učiteljske škole prešao u splitski Hajduk za koji je odigrao 250 utakmica i kao half dao 41 gol, a za bivšu državu odigrao 15 utakmica i dao 2 gola. Proglašen 1960. godine najboljim desnim halfom u Europi, a iste godine engleski sportski časopis World Soccer sastavio je listu najboljih igrača na svijetu u sastavu; GROSICS, BERGMARK, SANTAMARIA, N.SANTOS VERGAS, ZANETIC, JULINHO, PELE, DI STEFANO, PUSKASI GENTO. Dobitnik zlatne medalje olimpijskih igara Rim 1960, kao i srebrne medalje EURO 1960 Pariz. U Belgiji 1961. zatražio i dobio politički azil. Na poziva brata 1967. godine odlazi u Australiju gdje i danas živi. Zbog specifične bolesti kralježnice u 24. godini života napušta svoju veliku ljubav- nogomet.

Snježana Nemec

Objavio: www.vecernji.hr