U protekla dva desetljeća proslavljali smo Dan hrvatskih političkih uznika na mjestima obilježenih životom i djelom Zrinskih i Frankopana, smatrajući Petra Zrinskog i Frana Krstu Frankopana prvim hrvatskim političkim uznicima, a nadnevak njihova smaknuća uzimajući za dan kada ćemo se svake godine okupiti na svetoj misi i prigodnom slovu. I bi tako.

Nakon mnogih putovanja diljem Lijepe naše, od ove godine našli smo smiraj u Crkvi hrvatskih mučenika na Udbini, zemljopisnom središtu Hrvatske, mjestu i spomeniku zahvalnosti svim znanim kao i bezimenim mučenicima našega naroda, koji su stradali od stoljeća sedmog tijekom čitave naše povijesti bremenite ratovima i križnim putovima.

Vjerujem da nema našeg člana ni čitatelja koji nije u novije vrijeme barem jedanput zastao na Udbini u prolazu ili u rujnu povodom Dana Hrvatskih mučenika i pomislio kako je Udbina pravo mjesto, kao stvoreno da se podigne crkva u počast svim našim mučenicima, svim našim žalostima, crkva dostojna da zamijeni stotine srušenih tijekom povijesti koja nam nije bila naklonjena, a do crkve grob svima onima koji nisu imali pravo na grob, čije kosti trunu po jamama Slovenije, Hrvatske i bilo gdje u svijetu, crkva koja simbolizira naše vjekovno postojanje na ovim prostorima i korijene iz kojih smo nikli i, dakako, crkva kao hram Božji.

Krbava i samo naselje Udbina na kojem je izgrađena Crkva hrvatskih mučenika bila je svjedok tragične Krbavske bitke 9. rujna 1493., to je mjesto iz kojeg su u noći 12./13.prosinca 1942. protjerani svi Hrvati bez dozvole da se ikad vrate na svoja vjekovna ognjišta. Svakodnevni život je normalna preokupacija svakog čovjeka pa tako i nas, ostarjelih bivših političkih uznika.

I mi smo zabrinuti zbog gospodarskih problema, nezaposlenosti i općeg siromaštva, sumorne svakodnevnice bez signala koji bi navijestili svjetlo na kraju tunela. No, imamo li pravo na malodušnost samo zato što se zbog loše gospodarske situacije teže preživljava?

Pripremajući se za odlazak na Udbinu, prisjetimo se onih u čiju čast je posvećena Crkva hrvatskih mučenika, onima kojima nije bilo uskraćeno pravo na bolji život, nego uopće pravo na život. Sjetimo se onih koji su davne 1493. izginuli podno Udbine, poginulih u nečijim tuđim bitkama kod Bistrice Lesne ili na Piavi, protjeranih Udbinjana koji su u prosincu 1942. po cičoj zimi tražili spas u bijegu, napustivši svoje zapaljene domove, onih do gola svučenih i poniženih prije nego što su završili u grotlu Kočevskoga Roga, Jazovke ili Hude jame, masakriranih u Škabrnji, Četekovcima, Voćinu ili Ovčari.

Zahvaljujući njima, kao i braniteljima iz Domovinskog rata, ostvarili smo neovisnu, vlastitu državu u najljepšem kutku planeta Zemlje, a živimo razmjerno umijeću kojim se upravlja vlastitim domom. Dakle, imamo vlast kakvu zaslužujemo i živimo toliko kvalitetno, koliko znamo upravljati ogromnim bogatstvom od Boga danim. Uvjeren sam, da je jedan od izlaza iz trenutne krize - samo malo optimizma. Bez optimizma ne bi bilo niti Crkve hrvatskih mučenika. Vjerom i optimizmom počasnog člana naše udruge, biskupa dr. Mile Bogovića, u proteklih sedam godina na ruševinama nekadašnje crkve stvoreno je veličanstveno djelo koje će svijetliti s udbinske uzvisine preko Krbavskog polja diljem Hrvatske dok nas bude.

Alfred OBRANIĆ, predsjednik
Hrvatskog društva političkih zatvorenika

Objavio: www.hdpz.htnet.hr