S obzirom da je jedna čitateljica on line novina Hrvatska uljudba postavila legitimno pitanje, da li je Josip Broz Tito bio ratni zločinac, želimo čitateljici „Mariji", u ime svih takvih i budućih skeptika dati znanstveni odgovor na postavljenu dilemu. Kao izvor za odgovor neka posluže jugoslavenski dokumenti iz arhiva Komunističke partije Hrvatske (C.K. K.P.H.) koji su pohranjeni u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, te dokumenti „Jugoslovenske armije", pohranjeni u srbijanskom državnom arhivu u Beogradu, kao i iz drugih arhiva. U sljedeći prikaz dokumenata o titoističkim zločinima i ratnom zločinu marđala Tita nisu uvršteni britanski dokumenti o Titovim zločinima, kao na pr. dokumenti britanskog veleposlanika pri Svetoj Stolici, od 11. svibnja 1945., upućeni britanskom ministru vanjskih poslova Anthonyu Edenu, koji su 2007. po prvi puta objavljeni u Hrvatskoj od strane Hrvatskog centra za istraživanje zločina komnunizma, ili dokumenti o ratnom zločinu maršala Tita koje je objavio britanski povjesničar grof Tolstoj u svojim knjigama.


Ratni zločin predstavlja po međunarodnom i hrvatskom pravu ubijanje ratnih zarobljenika iz neprijateljskih oružanih formacija. Ratni zločin predstavlja kršenje međunarodnih haaških konvencija o postupanju u ratu, a posebno teško kršenje konvecija je zarobljavanje civila jer se civile ne smije zarobljavati ako nisu bili naoružani i sudjelovali u oružanom sukobu. Najteža vrsta ratnog zločina je ubijanje zarobljenih civila. Primjer nedavnog ratnog zločina nad zarobljenim hrvatskim civilima u Vukovaru, i nad zarobljenim hrvatskim ranjenicima na Ovčari, 20. studenog 1991. godine, predstavlja kap u moru onih ratnih zločina koje su počinili jugoslavenski partizani nad zarobljenim hrvatskim civilima i ratnim ranjenicima u Drugom svjetskom ratu i neposrednom poraću.


Partizanski jugokomunistički režim je za cijelo vrijeme rata od 22. lipnja 1941. godine, otkada je KPH po nalogu Komunističke internacionale i proglasa jugoslavenske komunističke partije iz svibnja 41' digla oružani ustanak protiv Nezavisne Države Hrvatske, činio ratne zločine nad zarobljenim pripadnicima oružanih snaga NDH, i nad hrvatskim civilima i državljanima NDH koje su partizanske oružane formacije zarobljavale i likvidirale. Likvidirani su svi oni hrvatski civili i državljani NDH čije je područje, na kojemu su imali mjesto boravka, dospijevalo pod privremenu okupaciju partizanskih snaga, a koji su odbili suradnju s protunarodnim tako zvanim „Narodnooslobodilačkim pokretom" (NOP) koji je bio transmisija komunističke partije, kao što je i izvršna vlast na privremeno zaposjednutom području, zvana „Narodnooslobodilački odbori", bila transmisija komunističke partije kako bi se u javnosti stvorila percepcija da je tzv. „NOP" sveopći narodni pokret, a što je bio trik da se propagandom stvori takav dojam. O načinu funkcioniranja organizacijskih tijela komunističke partije za vrijeme Drugog svjetskog rata na hrvatskom području i ratištu dao je preciznu povijesnu analizu g. Joško Radica u njegovoj knjizi „SVE NAŠE DAKSE - Hrvatski jug u vrtlogu Drugog svjetskog rata i jugokomunističke strahovlade", u izdanju Matice Hrvatske Dubrovnik, objavljena 2003.


U poglavlju „U vrtlogu zbivanja", gospodin Radica je na str. 28., 29., i 30. opisao rad tako zvanih „Narodnooslobodilačkih odbora", i naglasio je sljedeće: „Postupajući u svim okolnostima kao ovlašteni organi vlasti NOP-a na pojedinom području, iako je to zapravo bila volja i diktat jedne stranke, partijski komitet, skupina funkcionara ili moćni pojedinci donosili su tako, a ujedno i izvršavali, sve odluke kojima se rješavalo o životu pojedine osobe ili skupine ljudi, uklanjajući nepoćudne osobe po svojoj volji i bez suđenja - jednostavnom likvidacijom. Može se općenito reći da pri tome na ovdje promatranom području nije bilo sudskih postupaka. Nisu se formirali sudovi, bilo vojni ili neki „narodni", pa ni u razdobljima kada su postojali partizanski „propisi" o toj obvezi. Nikada nisu organizirana javna suđenja protiv „zločinaca", suđenja naroda, kako bi se čulo mišljenje javnosti jesu li optužbe osnovane. (...) Tako primjerice pelješkim boljševicima nije trebao nikakav ni vojni ni „narodni" sud za smaknuće velikog broja ljudi. Isto je bilo na Mljetu, u Konavlima, a poslije u Dubrovniku, na Korčuli, u Dubrovačkom primorju i drugdje. Sve su rješavali boljševički funkcionari mjesnih i kotarskih komiteta KPH. (...) Sve su to praktični primjeri postupaka KPJ i partizana jugokomunista, praksa tako imanentna boljševičkim načelima i stajalištima tijekom dugog i nemilosrdnog pohoda komunista u zauzimanju vlasti (...) Ni u vremenu kada je partizanski pokret jačao /nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943./, na širem dubrovačkom području nije vlast odlazila iz ruku partijskih komiteta na različitim razinama, niti je prelazila na neka druga postupno formirana tijela „narodne vlasti", iako se pokušavao stvarati mit o narodnooslobodilačkim odborima (NOO) kao novim organima vlasti. (...) Uobičajeno je bilo da su članovi odbora imenovani; koristilo se izrazom „kooptirati", o čemu je također odlučivao partijski komitet, pa je najveći broj članova NOO-a bio iz redova KPH/KPJ ili Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ), a i na svim su vodećim mjestima bili jugokomunisti. (...) iako su partijski komiteti inzistirali, razumljivo prema primljenim naputcima partijskih tijela, da se u NOO-e nastoje ubaciti ljude različitih političkih orijentacija koji su pristupili NOP-u, te se u dokumentima u kojima se predlaže ili obavještava o formiranju tih odbora naznačavalo koje je političke pripadnosti pojedini kandidat, komunistička partija nije dopuštala da se ti podatci objavljuju. U prvom redu zato da se ne informira javnost o tome tko je član KP i SKOJ-a i da se maksimalno otkloni mogući prigovor kako su u najvećem broju na svim ključnim mjestima i funkcijama članovi KP (...) KP nije dopuštala nikakvih stvarnih demokratskih postupaka, zbog čega su, neprestanim nadzorom i različitim pritiscima, terorizirali i sudionike NOP-a i stanovništvo na prostorima što su ga nadzirali, o čemu su najbolje govorili brojni događaji."


U navedenoj knjizi je autor Joško Radica objavio mnogobrojne jugoslavenske dokumente i dokumente komunističke partije, kao i naslove knjiga koje su objavljivali pojedini komunisti nakon Drugog svjetskog rata, na pr. zbornik „Korčula u revolucionarnom radničkom pokretu, narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji 1919. - 1945.", Korčula, 1989. /objavljena, dakle, u godini pada komunističkog Berlinskog zida, a svrha objave je bila veličati jugokomunističku „antifašističku" revoluciju/.


Josip Broz Tito je ratni zločinac jer su sva tijela komunističke partije za vrijeme Drugog svjetskog rata na hrvatskom ratištu postupala po direktivama politbiroa centralnog komiteta jugoslavenske komunističe partije koji je u ratu preimenovan u „Vrhovni štab", te po direktivama CK KPH koji je u ratu preimenovan u „Glavni štab Narodnooslobodilačke vojske Hrvatske". Direktive iz komunističke centrale zapovjednicima partizanskih jedinica na terenu išle su u smjeru uništavanja političke i materijalne infrastrukture NDH i državnog aparata, i članova i dužnosnika vladajućeg ustaškog pokreta koji su svi kolektivno proglašeni „kvislinzima" iako u stvarnosti nisu bili kvislinzi jer biti kvislingom znači služiti okupacijskom režimu. Ustaše nisu držali da služe njemačko-talijanskom okupacijskom režimu jer su njemačko-talijanske snage bile de iure u savezničkom odnosu prema Nezavisnoj Državi Hrvaskoj. Ustaše nisu Jugoslaviju priznavali kao državu, te jugoslavenska država de facto nije na hrvatskom području ni postojala za vrijeme Drugog svjetskog rata, sve do 8. svibnja 1945. godine, a i ulazak jugoslavenskih partizana u Zagreb, 8. svibnja 1945., je iz hrvatskog kuta gledanja bio čin okupacije od strane partizana i režima komunističke partije. Ako danas gledamo iz kuta postojanja samostalne hrvatske države, Republike Hrvatske, onda čin izdaje Jugoslavije iz 1941. nije izdajnički nego patriotski čin, posebno kada se uzme u obzir teror jugoslavenskog režima nad hrvatskim narodom od 1918. do 1941. godine. Direktive iz vrha KP išle su i u smjeru ubijanja hrvatski civila koji su bili lojalni Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, i koji su jugoslavensku ideju odbacivali kao protuhrvatsku, isto kao što su hrvatski civili, lojalni Republici Hravtskoj, odbacivali 1991. ideju o jugoslavenskoj državi kao protuhrvatskoj, te su zbog toga došli pod udar agresora iz tzv. „Jugoslavenske narodne armije".


Iako ne postoji niti jedan dokaz da su komunisti na području hrvatskog ratišta u Drugom svjetskom ratu imali podršku hrvatskog naroda za uspostavu revolucionarne komunističke vlasti, niti za obnovu jugoslavenske države, komunisti su svoje ratne neprijatelje tretirali kao „narodne neprijatelje", što je opet bila stvar vješte komunističke propagande i manipulacije s tim u vezi. Tipični primjer paušalnog i kolektivnog optuživanja ustaša i pripadnika oružanih snaga NDH da su „narodni neprijatelji" imamo u dokumentu koji je objavljen u knjizi jugoslavenskih autora Franje Biljana i Šandora Kaufera u zborniku dokumenata i knjizi „TRINAESTA PROLETERSKA U NARODNOOSLOBODILAČKOJ BORBI", nakladnika „27. srpanj", Zagreb, 1957.


„NAREDBA BR. 5. Glavnog štaba Narodno-oslobodilačke Vojske i Partizanskih Odreda Hrvatske od 15. I. 1943 g.


Dana 2. I. 1943 uništenjem razbojničkih bandi izdajnika našega naroda u Krašiću izvojevana je jedna od naših najvećih pobjeda u Hrvatskoj. Jedinice su naše XIII. Udarne Proleterske Narodnooslobodilačke Brigade "Rade Končar" i IV. Udarne Narodno-oslobodilačka Brigade VIII. Divizije Narodno-oslobodilačke vojske Hrvatske uništile XXXIII. i XXXV. Ustašku bojnu i jednu satniju domobrana III. Opkoparske bojne /oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske/. Ove su bande harale po selima naše domovine i sramotile hrvatsko ime i čast i ugled svih naroda Jugoslavije. One su prošlih mjeseci u crno zavile mnoge majke i žene po Žumberku i okolini, popalile ondje niz domova i u svojem razbojničkom pohodu ubile niz boraca za oslobođenje naših naroda, među kojima je junački pao i komandant II. Operativne Zone Narodno-oslobodilačke Vojske i Partizanskih Odreda Hrvatske drug Milan Snagić-Seljo. U ovoj su borbi razbojničke ustaške bande imale preko 200 mrtvih, a naši su borci zarobili 227 ustaša, 87 domobrana i 10 žandara. Poginuo je tom prilikom i Ivan Šiler, zapovjednik tih bandi, koji je rukovodio njihovim pohodom i prigodom junačke pogibije druga Selje. (...) Vojni je sud naših jedinica sudio na smrt strijeljanjem zbog izdaje domovine i različitih zločina razbojstava i pljačke 218 ustaških izdajica (...) Ovaj je strahovit udarac ustaškim razbojničkim bandama i dostojna osveta naših junačkih boraca za patnje naroda, za smrt naših boraca i pogibiju druga Selje. (...) SMRT FAŠIZMU - SLOBODA NARODU ! Politički komesar: Vladimir Bakarić s.r. Komandant: Ivo Rukavina s.r. Na znanje: Vrhovnom štabu Narodno-oslobodilačke Vojske i Partizanskih Odreda Jugoslavije /odnosno na znanje Josipu Brozu Titu/. Na znanje i postupak: Štabu I. korpusa Narodno-oslobodilačke vojske Hrvatske /Većeslavu Holjevcu/ Da je otpravak vjeran originalu potvrđuje: Đoko Jovanić. ŠTAB XIII N.O. PROL. BRIGADE Dana 19/I 1943 Op. Broj 101/43".


Kakav se zaključak nameće iz gore citiranog partizanskog dokumenta u kojemu nije naveden niti jedan jedini dokaz u prilog tome da su se oružane postrojbe NDH u području Stepinčeva Krašića ponašale kao bande, da su navodno ubijale civile u žumberačkom području, da su pljačkale i slične neosnovane optužbe kakvih nema ni u drugim partizanskim dokumentima koji su objavljeni u navedenoj knjizi u doba Titov Jugoslavije.


Partizanski režim je u Sošicama na Žumberku presudio nad sudbinom 218 ratnih zarobljenika koji su nakon presude revolucionarnog vojnog tribunala i političkog procesa u staljinističkom stilu smaknuti metkom u potiljak nad jamom Jazovka. Kao što se iz dokumenta iščitava, zarobljenim pripadnicima hrvatskih postrojbi se kao zločin uzima i činjenica što je u oružanom sukobu između partizana s jedne strane, i ustaša i domobrana s druge strane, u borbi pao jedan od partizanskih zapovjednika. Kakvi su to bili kriteriji po kojima su ubijeni hrvatski ratni zarobljenici neka čitatelji sami zaključe. O navedenom smaknuću je Vladimir Bakarić "Mrtvac" izvijestio svog vrhovnog komandanta "druga" Josipa Broza "Tita", dakle, Tito je znao za taj ratni zločin, i nije kaznio Bakarića i "drugove" nego ih je pohvalio i promaknuo u više vojne činove, tako da je Vladimir Bakarić kraj rata dočekao u generalskoj uniformi "Jugoslovenske armije", i unaprijeđen na mjesto sekretara C.K. K.P.H. s kojega je koncem 1944. smijenjen ratni sekretar Andrija Hebrang, te je razvojačeni partizanski general Bakarić postao i predsjednikom lokalne komunističke vlade u Zagrebu, i sudjelovao je u genocidu nad hrvatskim narodom koji je Tito zapovijedio u dva navrata, jednom u okupiranom Zagrebu, 14. svibnja 1945. godine (svjedok Gabrijel Divjanović, pripadnik II. armije Jugoslavenske armije, i poslijeratni direktor zagrebačke zvjezdarnice), i u Ljubljani, 28. svibnja 1945. godine, a taj drugi genocidni sastanak tiče se preko 30 tisuća hrvatskih ratnih zarobljenika smaknutih na Kočevskom Rogu u razdoblju od 29. svibnja do 9. lipnja 1945. godine.


S druge strane postoje hrvatski dokumenti, kao na pr. knjiga o dokaznom materijalu o kaznenim djelima ratnog zločina i genocida koji su počinili pripadnici partizanskih postrojbi na području širom NDH.


U knjizi Zvjerstva i pustošenja pobunjenika u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u prvim mjesecima postojanja hrvatske nacionalne države ("Greueltaten und Verwüstungen der Aufrührer im Unabhängigen Staate Kroatien in den ersten Lebensmonaten des kroatischen Nationalstaates"), objavljena od strane ministarstva vanjskih poslova NDH, u Zagrebu, 1942. godine, navode se točna imena i prezimena žrtava partizanskog i četničkog terora, godišnja dob žrtava i njihovo zanimanje, te vrijeme i mjesto ratnog zločina. Dokazni materijal obuhvaća i dokazni materijal u vidu fotografija snimljenih posmrtnih ostataka žrtava partizanskog i četničkog terora i ratnog zločina. Da je navedena knjiga relevantna svjedoči događaj sa poslijeratnoga suđenja četničkom vođi Dragoljubu "Draži" Mihajloviću kada je jugokomunistički tužitelj kao dokazni materijal protiv četničkog vođe selektivno koristio podatke iz navedene knjige u kojoj je naveden i cijeli niz podataka o partizanskim zločinima, kao na pr. ratni zločin u Prijedoru, u svibnju i lipnju 1942. godine kada je partizanski režim smaknuo podno Kozare 229 nesrpskih državljana NDH, većinom civila, manje više seljaka i radnika. Vrhovni komandant lokalnom paritzanskom zapovjedniku "Šoši" u okupiranom Prijedoru bio je Josip Broz "Tito".


Prijedorske žrtve su partizanske vlasti sakrile u četiri masovne grobnice dok su dvije masovne grobnice ostale nepopunjene jer su partizani 10. lipnja 1942. protjerani iz Prijedora u kontraofenzivi hrvatskih i njemačkih postrojbi. U tom trenutku je prijedorski gradski zatvor bio pun potencijalnih nesrpskih žrtava koje su partizani namjeravali ubiti i baciti u preostale dvije unaprijed iskopane masovne grobnice u Pašincu kod Prijedora podno Kozare. Partizanski ratni zločin u Prijedoru je istražen od strane stručnih članova sudsko-medicinskog povjerenstva iz Zagreba, te je fotodokumentiran, ekshumirane su žrtve iz četiri masovne grobnice, i sastavljeni su zapisnici sa priznanjima nekih zarobljenih partizanskih počinitelja ratnog zločina, i preživjelih svjedoka-žrtava.


Zatim, na pr. ratni zločin partizanskih i četničkih postrojbi u prosincu 1941. Erveniku Gornjem u kninskom okrugu gdje je 30 hrvatskih civila odnosno seljaka zaklano na poljima. Žrtve su prvo vezane, potom ubijene hladnim oružjem, i na kraju bačene u masovnu grobnicu. (Godine 1941. su partizanske postrojbe na teritoriju NDH većinom činili Srbi, i nije bila rijetkost da s partizanske postrojbe napadale hrvatske civile zajedno sa četničkim postrojbama.)


Partizanka Mara Došen, krojačia iz Sanskog Mosta, posvjedočila je u Prijedoru, 24. srpnja 1942. u zapisnik hrvatskog državnog povjerenstva na čelu s Matijom Kovačićem, savjetnikom u ministarstvu vanjskih poslova NDH, da su partizanske snage upale u srpnju 1941. u Drvar, okupirale taj južnobosanski grad, i izvršile segregaciju Hrvata od Srba, zarobivši sve Hrvate koje su zatekli na tom području, i zatvorivši ih u jedan logor izvan grada. Nakon toga su u skupinama od 40 do 60 ratnih zarobljenika, vezani žicom, izvodili zarobljene hrvatske civile iz logora u selo Kamenicu gdje su ih likvidirali, sveukupno oko 300 hrvatskih ratnih zarobljenika. Nakon toga ratnog zločina je u Drvaru ostalo svega 15 do 20 Hrvata. Prilikom partizanskog napada na Drvar je grad branila ustaška posada od 30 mladih hrvatskih dragovoljaca koji su se na kraju predali u ratno zarobljeništvo, te su također bili likvidirani u Kamenici kao i 300 zarobljenih hrvatskih civila. Svjedokinja je posvjedočila da je Drvar nakon partizanske okupacije izgledao poput groblja. Prilikom kontraofenzive talijanske vojske su partizani u Drvaru zapalili tvornicu celuloze, zatim, sve radničke kuće, i glavni kolodvor.


Na genocidnom sastanku u Zagrebu od 14. svibnja 1945. je Tito zapovijedio zločin ubojstva hrvatskog naroda, i to likvidacije svih ratnih zarobljenika, pripadnika oružanih snaga NDH, i zarobljenih hrvatskih civila iz kolona smrti na "Križnom putu" od Bleiburga do jugoslavenskih stratišta (preko 196 tisuća smaknutih hrvatskih ratnih zarobljenika samo na području Slovenije), te likvidaciju izbjegličke mase hrvatskog naroda od preko 180 tisuća hrvatskih civila koja se u svibnju 1945. našla u Zagrebu gdje je dospjela iz ratom opustošenih područja Nezavisne Države Hrvatske. Tito je osobno zapovijedio nižerangiranim funkcionarima KPH i partizanskim zapovjednicima iz "Komande Grada Zagreba" na čelu s Većeslavom Holjevcem "Vecom" masovno ubojstvo nad svim ratnim ranjenicima iz 11 zagrebačkih bolnica, tako da su snage tajne policije OZN-e pobile oko 4700 hrvatskh ranjenika, a većina njih je smaknuta metkom u potiljak nad jamom Jazovka na Žumberku (svjedok je jedan od partizanskih počinitelja Dragutin Rafaj). Ubijeno je od strane partizanskog režima i sedam tisuća hrvatskih regruta iz Zagrebu, pokupljeni na prevaru i ubijeni na "križnom putu" do Vojvodine.


Dokazi o navedenim ratnim zločinima maršala Tita nalaze se u vidu materijalnih dokaza posmrtnih ostataka u jami Jazovki, te u vidu preko tri tisuće do sada ekshumiranih žrtava komunizma iz jama u maceljskoj šumi kod Krapine, i šumi Tezno kod Maribora, te u izjavama svjedoka, čak i svjedoka koji su nekadašnji partizani, kao na pr. svjedok-pokajnik Ivan Gugić, pripadnik partizanske "XI. dalmatinske (biokovske) brigade" iz "XXVI. dalmatinske divizije".


Točno kretanje J. B. "Tita" u tjednima kada se 1945. provodio genocid nad hrvatskim narodom, i na području sjeverozapadne Hrvatske, i Slovenije, revno je bilježilo partijsko glasilo "Vjesnik narodne fronte Hrvatske" ili popularni "VJESNIK", i to od svibnja do lipnja 1945. godine, kada se ratni zločinac Tito nalazio tjednima na navedenom hrvatskom i slovenskom području gdje je nadzirao izvršenje genocida i ratnog zločina, osobno obilazo stratišta i promatrao ubijanja ratnih zarobljenika, kao na pr. u maceljskoj šumi, i 1. lipnja 1945. na Kočevskom Rogu, dijelio pohvale i nagrade ubojicama, banditima, silovateljima i pljačkašima. Tako je ispalo da su banditi i pljačkaši iz Bakarićeva dopisa Titu o strijeljanju 218 ustaša i domobrana u siječnju 1943. godine od strane partizana, u biti partizani, osim dakako određenih ubojica iz jasenovačkog logora koji su bili pripadnici specijalne ustaške postrojbe pod zapovjedništvom Maksa Luburića i poglavnika Ante Pavelića. Vrh partizanskog i komunističkog pokreta bio je genocidan odnosno zločinački, a komunistička partija i partizansko vojno vrhovno zapovjedništvo činili su zločinačku organizaciju, a pomoćna tijela te zločinačke organizacije bile su terorističke organizacije poput OZN-e, KNOJ-a i SKOJ-a.


Pismo protunarodnog "Odjeljenja za zaštitu naroda" (O.Z.N.) za zagrebačku oblast, od 29. rujna 1944. upućeno Oblasnom komitetu KPH i komesaru X. korpusa "Zagrebačkog" /Milanu Šiblu/, u kojem se izražava nezadovoljstvo radom Vojnog suda Komande bjelovarskoga područja:


"Dragi drugovi! Vojni sud komande Bjelovarskoga područja pokazao se skroz oportunistički čak toliko daleko, da to ide na štetu naše borbe. U posljednji mjesec i pol dana isti sud nije izrekao ni jednu smrtnu kaznu, premda je bilo više slučajeva, da su optuženi zaslužili smrt. (...) Molimo Vas, da poduzmete mjere da se ovakovi slučajevi ne dešavaju, inače ćemo biti prisiljeni, da podignemo optužnicu protiv takovoga suda zbog sabotaže NOB-e. Smrt fašizmu - sloboda narodu ! Za odsjek Marijan /Lačan/ (Izvor: Izvornik, stropis, Hrvatski državni arhiv, HAD, Zagreb, 1491, 4.0.)


Šef "druga" Lačana bio je general Ivan Krajačić "Stevo", glavni zapovjednik OZN-e za Hrvatsku, koji je 1945. uhitio zagrebačkog nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca, i o tome pismeno izvijestio svoga pretpostavljenoga zapovjednika, generala Aleksandra Rankovića, šefa OZN-e za Jugoslaviju. (Sin od Steve Krajačića, Ognjen Krajačić "Ogi" je, na preporuku Josipa Manolića, dakle, nasljednika od Steve Krajačića, od 2000. godine, sa srednjom stručnom spremom zaposlen u MUP-u, a pod zadnje kao tajnik u kabinetu ministra MUP-a RH gdje se nalazi i na današnji dan.)


Zatim postoji jugoslavenski dokument koji govori o likvidaciji skupine domobranskih časnika i vojnika oružanih snaga NDH koji su se koncem 1944. bili odazvali amnestiji koju je proglasio maršala Tito, a koji su nakon predaje likvidirani u razdoblju od 1. rujna 1944. do 1. siječnja 1945. godine, sveukupno 102 ratna zarobljenika koji su ubijeni, a odgovornost za ta ubojstva snosi maršal Tito, dakle, J.B. "Tito", doušnik sovjetske tajne policije NKVD i tajni agent Kominterne, je notorni ratni zločinac. Ako vrijedi zapovjedna odgovornost za neke optužene i osuđene hrvatske generale pred haaškim sudom ICTY i domaćim pravosuđem, onda vrijedi i zapovjedna odgovornost za partizanske ratne zločine i za vrhovnog zapovjednika partizana, Josipa Broza Tita.


Izvješće partizanskog Javnog tužitelja /državnog odvjetnika/ okruga Banovine /Banija/, Branka Drezge, od 15. svibnja 1945. "o stanju u zauzetim mjestima, pljački od strane jedinica II. JA, likvidaciji ranjenika iz sisačke bolnice, zarobljeničkim logorima, te postupku prema "narodnim neprijateljima" svjedoči također o partizansim ratnim zločinima za koja je glavni odgovorni maršal Tito. (Izvor: HAD, Zagreb, 421, 5/39) U navedenom dokumentu potiče se mržnja prema svim onim Hrvatima koji nisu članovi KP i partizanske vlasti:


"(...) Po oslobođenju ovih gradova Banije /Petrinje, Siska/ priličan broj ljudi iz neprijateljskih jedinica pobjegao je u šume. Naše vojne i civilne vlasti poduzele su mjere da se ovi banditi pohapse. Uhvaćeno je već preko 300 neprijateljskih vojnika. (...) Narod sela Jukinca, kotara Glina pripremio je masovne darove domobranima u logorima. (...) Točno je da na čelu stoje Mačekovi agenti. Narod u novooslobođenim mjestima odnosi se pomirljivo prema zločincima, i potrebno je raspiriti mržnju u tim selima prema neprijatelj i zločincima. (...)" Za zločin raspirivanja mržnje također je odgovoran ratni zločinac J.B. "Tito".


Okružni "NOO" Slavonski Brod nalaže kotarskim tzv. "Narodno-oslobodilačkim odborima" u Slavonskom Brodu, Đakovu i Županji potrebu poduzimanja "energičnih mjera za čišćenje zemlje od fašističkih ostataka i raznih protunarodnih elemenata" (Izvor: DASB, Okružni NO Slavonski Brod 10/15, Opći spisi po ur. Zapisniku - povjerljivi br. 1-456, 1945., Inv. Br. 49). Navedeni jugoslavenski dokument, na kojemu se nalazi okrugli pečat sa crvenom zvijezdom petokrakom u sredini, i parolom "Smrt fašizmu - sloboda narodu!" svjedoči o zločinu etničkog čišćenja u neposrednom poraću 1945. godine, a vrhovni komandant tih partizana koji su provodili etničko čišćenje zove se Josip Broz Tito koji snosi kaznenu odgovornost, odnosno zapovjednu odgovornost za masovne zločine jugoslavenskih partizana i komunista nad Hrvatima.


Da li treba navoditi još dokumente da bi se skepticima dokazala Titova odgovornost za ratne zločine i za zločin genocida nad hrvatskim narodom? Više o titoističkom genocidu i ratnim zločinima pročitajte u knjizi Hrvaskog instituta za povijest - Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod, 2005. pod naslovom: "PARTIZANSKA I KOMUNISTIČKA REPRESIJA I ZLOČINI U HRVATSKOJ 1944. - 1946. DOKUMENTI". Radi se o zborniku sa 110 jugoslavesnkih partizanskih dokumenata o ratnim zločinima Josipa Broza Tita i njegovih "drugova i drugarica", partizana i komunista na zapovjednim položajima u Partiji, tajnoj policiji, i u "Jugoslovenskoj armiji" maršala Tita.


S obzirom da jugoslavenski dokumenti sadrže činjenice o partizanskim ratnim zločinima, pitanje da li je Josip Broz Tito ratni zločinac je suvišno jer je maršal Jugoslavenske armije, predsjednik jugoslavenske vlade i šef komunističke partije Tito notorni ratni zločinac. Uz ratne zločine maršala Tita nadovezuju se i Titovi zločini u jugoslavenskom koncentracijskom logoru "Goli otok" nad političkim osuđenicima na otocima Sv. Grgur i Goli otok u Jadranskom moru koji je bio u funkciji od 1948. do 1987. Kao što su za zločine odgovorni Hilter, Mussolini, Staljin, Mao Ce Tung, Pol Pot i drugi diktatori i tirani, tako je za zločine odgovoran i jugoslavenski diktator i komunistički tiranin Josip Broz Tito. Povijesna znanost je, dakle, dala odgovor na pitanje, da li je J.B. Tito (ratni) zločinac. Jeste, zločinac je!


Voditelj Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma


Prof. Goran Jurišić


CROATIAN CENTER OF SURVEY THE CRIMINAL COMMUNISM

Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript "> Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript