Redovitiji je čitatelj ove moje “Hrvatske gibanice” vjerojatno zapazio da se u njoj ne osvrćem na knjige što ih objavljuje moja nakladnička kuća. Ni na knjige, ni na njihove odjeke: iznimka je bio samo izlazak “Komunističkog manifesta” prije dvije godine. Smatram da su pisanje novinskih tekstova i izdavanje knjiga dva različita posla koja ne treba miješati. Tog se načela kanim držati i ubuduće, ali nakon što ga, eto, drugi put, pogazim i danas. Pogledajmo zašto.

U nedjelju je u Jasenovcu svečano obilježena obljetnica proboja logoraša 22. IV. 1945. Najviši naši državni dužnosnici položili su vijence žrtvama strašnog logora na Savi. U svim prigodnim govorima isticala se misao da je mlade naraštaje potrebno svestrano informirati o sabirnom logoru u Jasenovcu i svim njegovim strahotama, da se slično zlo “više nikad ne ponovi”.

Izrečene su pod Bogdanovićevim cvijetom riječi koje se na tome mjestu ritualno ponavljaju svake godine. U njihovu iskrenost ne bi bilo pristojno posumnjati, no uzme li se u obzir društveni kontekst u kojem se one izgovaraju, a koji bitno utječe na njihovo značenje, nužno je u povodu njih postaviti neka pitanja. A prvo je pitanje: je li u Hrvatskoj ikome stalo do pune istine o jasenovačkoj temi? Ili, isto pitanje u nešto drugačijem ruhu: postoji li danas imalo društvene volje da se o Jasenovcu raspravlja izvan uobičajenih, okoštalih, ideološki prepariranih, u mnogočemu dvojbenih historiografskih klišeja iz vremena jugoslavenske diktature?

Krajem prošle godine moja je kuća objavila tri knjige uspomena jasenovačkih logoraša. Sve su već bile tiskane, ali kako su njihovi autori odstupili od jedino dopuštene, dogmatske slike Jasenovca, što ju je stvarao Titov režim, bile su svaka na svoj način eliminirane. Uspomene Đorđa Miliše “U mučilištu-paklu Jasenovac” izašle su 1945. i odmah sudski zabranjene i spaljene. Službeno je knjiga likvidirana zbog “iskrivljene slike” logora, a neslužbeno zbog autorova opisa napada aviona JNA na logor i zbog spomena ljubavne veze logorašice iz vrha KP sa zatočenim ustaškim glavešinom. Knjiga “Grad mrtvih / Jasenovac 1943.” zagrebačkog ekonomista Milka Riffera tiskana je čak dva puta, 1946. u Zagrebu i 1981. u Jasenovcu, no oba puta bez odjeka i bez cijelog poglavlja (o izvedbi logoraške operete “Raj na oceanu”). Treću knjigu čine uspomene na logor Ante Cilige, političara i književnika kojeg su proganjali i Staljin, i Pavelić, i Broz, “Jasenovac: ljudi pred licem smrti”, koje su objavljene u emigraciji.

I, sad, kako na te izazovne knjige reagira sredina kojoj je, kako se čulo i u nedjelju, vrlo stalo do toga da mladi naraštaji budu dobro obaviješteni o Jasenovcu? Kako reagira država?

Nikako. Knjige je dočekao sveopći muk. Šute novine (osim jednih, jednom), šuti radio, šuti državna TV. Internetski portali? I oni zamukoše. Hrče hrvatska javnost slatko, kao da nad njom još bdiju oni koji su rečene knjige već jednom upokojili. Istina o Jasenovcu? Zatrpana raskošnim vijencima.

Josip Pavičić

Objavio: www.vecernji.hr

Bezrezervni pristaša HSS-a i nezaboravni učitelj mladih splitskih domoljuba Vojko Krstulović rođen je 22. prosinca 1918. u Splitu, u Popovića ulici u Velom Varošu, u siromašnoj radničkoj obitelji od oca Franje, radnika, i majke Barbarine r. Vrdoljak, kućanice. Uz Vojka, u obitelji je bio još mlađi sin Tonći.
U toj se obitelji živjelo skromno, pa i siromaški, i mladi se Vojko tako rano susreo s društvenom nepravdom. Materijalna će se situacija u obitelji uskoro i pogoršati jer je otac Franjo rano umro. Tako se majka morala snalaziti na sto načina da pruži sinovima sve što im je potrebno.

Plodan publicist

Nakon završene osnovne škole mladi Vojko 1930., možda i po želji majke, ulazi u sjemenište. No, završivši I. razred 1931. napušta taj zavod i nastavlja školovanje u Klasičnoj gimnaziji. Može se pretpostaviti da se u toj izrazito unitarističkoj školi, na čelu koje je tih godina bio istaknuti unitarist Silvije Alfirević, Vojko, koji je rano počeo izražavati hrvatsko rodoljublje, nije ugodno osjećao.

Dr. Jakša Herceg bio mu je razrednik i istaknuti član poznate unitarističke organizacije "Jugoslavenska matica", autor unitarističkih brošura kao npr. "Ilirizam - preteča jugoslavenstva". Kolega u razredu bio mu je kasniji književnik Živko Jeličić.
Tijekom 1936. i djelomice 1937., što se školovanja tiče, mladi je Vojko pauzirao. Nije ipak dangubio niti je, kako se govorio, krao Bogu dane, naprotiv, radio je, privređivao. Kako se sjeća prof. Ante Civadelić, koji je tih godina radio kao korektor, odnosno novinar "Jadranskog dnevnika", mladi je čovjek također neko vrijeme radio kao korektor tog dnevnika. Imao je mjesečnu plaću od 600 dinara, što tada nije bio velik novac, ali je dobro dolazio za namirivanje osnovnih životnih potreba obitelji. Godine 1937. nastavio je školovanje u Trgovačkoj akademiji. Završio je školovanje u travanjskim danima 1941. godine. Zbog dolaska Talijana nastava je u travnju 1941. u Splitu bila prekinuta i učenici su dobili svjedodžbe razreda u kojemu su se zatekli.
Zarana je prihvatio učenje braće Radić, kao i ideologiju Hrvatske seljačke stranke. Čini se da je već 1934., sa samo 16 godina, ušao u tu stranku, a već koncem iste godine, prigodom osnivanja Omladinske organizacije HSS-a, bio je izabran za njezina predsjednika.
Bio je prvi i posljednji predsjednik te organizacije u Splitu.
Treba reći da se u svom nastojanju agilni predsjednik nije ograničio samo na Split, nego je odlazio i u okolicu, u Solin, Klis, Kaštela, Trogir, Poljica, u Šibenik pa i na Šušak. I svuda je osnivao omladinske organizacije, radio je s mladima, tumačio im, otvarao oči. Godine 1938. pokrenuo je i ispunjavao ga uglavnom svojim prilozima i list "Novi dani". Godine 1939. pokreće još jedan list, "Za slobodu i stare pravice". Te je iste godine dobio daljnju obvezu: postao je tehničkim tajnikom Hrvatske seljačke stranke, a pomogao je i Luki Čuliću, kao i Desimiru Jakaši u Hrvatskom radničkom savezu. Pokrenuo je 1940. novi list, na žalost jednako kratkog trajanja, "Pokret hrvatske mladice".

Veze s Farolfijem

Istaknuo se i kao vješt i dobar govornik, pače i govornik koji umije govoriti i bez napisana govora pa i bez naročite pripreme, čak je znao i improvizirati određen govor. Jedan od njegovih prvih govorničkih istupa bješe onaj u povodu pogreba dr. A. Trumbića.
Nedugo nakon dolaska Talijana 1941., napustio je Split i prešao u Omiš gdje će, s prekidima, ostati do kapitulacije Italije rujna 1943. U međuvremenu je svakako više puta odlazio u Zagreb, a nekoliko je puta nailazio i u Split. Nakon kapitulacije Italije, u listopadu 1943., Vojko Krstulović se vratio u Split. Odmah se povezao sa svojim stranačkim drugovima.
Odlazio je u Zagreb i sastajao se s nekim istaknutim predratnim članovima Hrvatske seljačke stranke, posebice s Ivankom Farolfijem. Kako je Farolfi bio u tijesnim kontaktima s urotnicima Vokićem i Lorkovićem, ima temelja pretpostaviti da je i domoljubni i inicijativni Vojko Krstulović odigrao određenu ulogu i u glasovitoj uroti Vokić-Lorković, o čemu do sada ne znamo još ništa.
Svestrani politički angažman tog iznimno sposobnog i agilnog političara nije, dakako, promakao čelnicima KP Splita koji su ga odavno stavili na listu osoba koje treba likvidirati. I tako ubilački revolverski hitac Tita Kirigina 22. lipnja 1944. prekinuo je plodan i aktivan život tog izuzetnog rodoljuba i bezrezervnog pristaše dr. Mačeka i Hrvatske seljačke stranke, a i nezaboravnog učitelja mladih splitskih rodoljuba. Njegovi mladi učenici priredili su veličanstveni ispraćaj svom učitelju.
Nisu ga oni nikada zaboravili. Neki njegovi bivši učenici, a sada već ljudi u godinama posvetili su mu 1944. knjigu pod naslovom "Za slobodu i stare pravice" kojoj je sustavno prikazan njegov život i rad.

Objavio: www.slobodnadalmacija.hr

Četnici i partizani su, bez ikakva suđenja, hladnokrvno i barbarski, od 1942. do 1945., ubili šezdesetšest hercegovačkih franjevaca, čime je Hercegovačka franjevačka provincija izgubila više od jedne trećine fratara.

Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja Blažene Djevice Marije, sa sjedištem u Mostaru, 4. studenoga 2004., na sjednici Uprave provincije, ustrojila je zasebno Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika, s poglavitom nakanom da se dobro prouče životi pobijenih hercegovačkih fratara te o njima prikupe svi dostupni podaci, kako bi se u budućnosti sve prikupljeno moglo predočiti Svetoj Stolici u svrhu pokretanja službenog postupka za proglašenje mučenicima vjere nedužno ubijenih hercegovačkih franjevaca.

I prije ustrojstva spomenutog Povjerenstva, hercegovački fratri te rodbina i prijatelji ubijenih fratara, tražili su trideset devet nepoznatih mjesta njihova posljednjeg počivališta. Unatoč nesmiljenom komunističkom zlosilju, već 15. veljače 1945., fra Gaudencije Ivančić i fra Pavao Dragičević išli su u partizansko zapovjedništvo ("komandu") u Mostar pitati, što se dogodilo s fratrima nasilno odvedenima u nepoznatom smjeru. Nu, odgovor nisu dobili, ali su ga mogli naslutiti kroz dvije zlokobne i zlosretne riječi: - Grob nepoznat! - što nije bila sudbina samo pobijenih hercegovačkih fratara, već i više stotina tisuća nevinih vjernika iz našega napaćenog hrvatskog naroda, koje su partizanski zločinci ubili i strpali u stotine jama od Slovenije do Makedonije. Partizani su, u veljači 1945., pobili sve fratre koji su nosili habit. Tko se nije sklonio - na neizbježnu smrt je osuđen bio. Ubili su ih samo radi toga što su bili Hrvati, katolici, još k tome i fratri.

Komunisti su sračunato, perfidno imali paklenu računicu. Držali su, pobiju li narodne pastire (fratre) - stado će tada lakše rastjerati, zgodnije se obračunati s katolištvom i hrvatstvom u našem narodu. U rečenom smislu partizanska mržnja je bila upravo đavolska, a o razmjerima partizanske mržnje bjelodano govore partizanska zlodjela. Među ubijenim fratrima bili su: ondašnji provincijal, mostarski i širokobriješki gvardijani, vikar širokobriješkog samostana, ravnatelj gimnazije, ravnatelj konvikta, meštri širokobrijeških učenika, potom trinaest profesora, četrnaest župnika, osam župnih vikara, nekoliko teško bolesnih franjevaca … Koliki je opseg franjevačkog mučeništva u Drugom svjetskom ratu i poraću bio najzornije pokazuje slijedeći podatak: U četiri i pol stoljeća turskog zlosilja ubijena su devedeset četiri franjevca, a od 1942. do 1945. (za samo tri godine!) mučeno je i ubijeno šezdeset šest hercegovačkih fratara. Dvadeseto stoljeće pokazalo se najkrvavijim u progonu kršćanstva. To se poglavito odnosi na zemlje s komunističkim strahovladama, u kojima je Crkva napose trpjela progone, bjesomučne napadaje i grozomorna mučeništva. Bolesna marksistička ideologija imala je stožerni cilj podložiti pa uništiti katoličku vjeru. Velikosrpska politika prihvatila je zdušno isti cilj i uperila ga navlastito protiv Hrvata i Katoličke crkve u Hrvata.

Mutno okružje Drugoga svjetskog rata bilo je četnicima prigoda za ostvaridbu mračnih šovinističkih velikosrpskih ciljeva. Ni službeni svršetak Drugoga svjetskog rata, zlotvore nije zaustavio u zločinačkom pothvatu. Dapače, i poslije sloma NDH, nakon 15. svibnja 1945., srbopartizani su pobili još sedamnaest franjevaca. U nekoliko mjeseci 1945. mučili su više od šezdeset franjevaca: njih trideset devet imalo je manje od četrdeset godina, a samo ih dvadeset sedam je bilo iznad četrdeset godina života. Suluda mržnja prema katoličkoj vjeri bila je stožerni motiv četnicima i partizanima za ubijanja hercegovačkih fratara. Već sam spomenuo da je tijekom trogodišnjeg ratnoga pakla Hercegovačka franjevačka provincija izgubila jednu trećinu redovnika, druga trećina se nalazila u inozemnoj pastvi, a njih sedamdesetak, koji su preživjeli 1945. godinu, osuđeni su od nove "narodne" vlasti na više od četiristo godina surove robije.

Spaljena Širokobriješka gimnazija

Oznaka Katoličke crkve u Hercegovini bila je onodobno veliko mučeništvo franjevaca za svete ideale Kristove Crkve. Početkom veljače 1945., partizani su napadali žestoko Široki Brijeg, a u pozadini ratnih djelovanja krile su se mnoge ljudske tragedije. Najveća se dogodila u Širokom Brijegu, koji je širem općinstvu poznat kao znamenito Gospino svetište. Prije zaposjedanja Širokog Brijega od strane srbopartizanske barbarske horde, širokobriješka crkva i samostan, konvikt, gimnazija i sjemenište, bili su hrvatsko vjersko i intelektualno središte u Hercegovini. Upravo je na Širokom Brijegu, počevši od 7. veljače 1945., počinjen neviđeni partizanski zločin nad fratrima. Istoga dana partizani su nemilice, mučki pobili dvanaest nevinih franjevaca, hladnokrvnim hicima u zatiljak. Ubili su sve redom koje su zatekli u habitu: od učenika klerika do najstarijeg fra Marka Barbarića.

Tijela ubijenih franjevaca spalili su u ratnom skloništu, potom ga zatrpali, a prethodno su mrtvim fratrima, poradi partizanske smišljene promidžbe, stavili strojnice u ruke i fotografirali pokojnike, ali zločin se nije mogao sakriti ni opravdati. Krvavi, nesmiljeni, vražji pir partizani su proveli tih zlosretnih dana koljući fratre i u: Kočerinu, Izbičnu, Mostarskom Gradcu, Čitluku, Čerinu, Međugorju i Mostaru. Osim počinjenih bestijalnih zločina, širokobriješko svetište je obeščašćeno i barbarski devastirano: crkva je oštećena, uništene su stare matične knjige, knjižnica s više od sto tisuća knjiga posve je uništena, uništeno je golemo povijesno i kulturno blago, franjevačka imovina je nacionalizirana i oduzeta te naposljetku je zabranjen rad sjemeništu, gimnaziji i konviktu za vanjske (svjetovne) učenike, kako bi se uništilo sve hrvatsko i katoličko u Hercegovini. Komunisti su 1953. Širokom Brijegu promijenili ime u Lištica, na što je hrvatski katolički puk sa Širokog Brijega spontano sklonio pjesmu brojalicu: "Lištica se samo rijeka zove - Široki je rodno mjesto moje!" Zlosretne 1945. i tijekom poraća partizani su proveli bezprimjerni kulturocid na Širokom Brijegu, ali danas su franjevačka vjerska, kulturna i prosvjetna zdanja posve obnovljena i lijepo uređena, što je svojevrstan pokazatelj kako bezumlja, natražnost i divljaštvo u konačnici ne mogu pobijediti kulturu, vjeru i hrvatski nacionalni ponos u Hercegovini.

U sljedećim redcima navest ću - susljedno po nadnevku smrti - imena svih šezdeset šest nevino ubijenih fratara, mučenika katoličke vjere, uz pripomenu da su prva imena fratara redovnička, a druga - njihova krsna imena: 24. svibnja 1942. ubijen je fra Stjepan (Nikola) Naletilić; 30. listopada 1944. ubijen je fra Križan (Nikola) Galić; 28. siječnja 1945. ubijen je fra Maksimilijan (Ljubo) Juričić; 7. veljače 1945. ubijeni su: fra Marko (Mate) Barbarić - Lesko, fra Tadija (Mirko) Kožul, fra Viktor (Bože) Kosir, fra Stanko (Petar) Kraljević, fra Krsto (Nikola) Kraljević, fra Žarko (Jerko) Leventić, fra Stjepan (Ante) Majić, fra Dobroslav (Bože) Šimović, fra Ivo (Ivan) Slišković, fra Ludovik (Ivan) Radoš, fra Borislav (Ljubo) Pandžić i fra Arkanđeo (Nikola) Nuić. Sutradan, 8. veljače 1945. ubijeni su: fra Leonard - Augustin - Ludvig Zubac, fra Roland (Mato) Zlopaša, fra Radoslav (Ivan) Vukšić, fra Kornelije (Ante) Sušac, fra Leonardo (Mijo) Rupčić, fra Melhior (Jerko) Prlić, fra Fabijan (Jakov) Paponja, fra Krešimir (Stjepan) Pandžić, fra Bonifacije (Ante) Majić, fra Fabijan (Jozo) Kordić, fra Rudo (Karlo) Jurić, fra Andrija (Jozo) Jelčić, fra Miljenko (Ivan) Ivanković i fra Zvonko (Pero) Grubišić. Dne 9. veljače 1945. ubijen je fra Jako (Ante) Križić - a 10. veljače 1945. ubijeni su: fra Paško (Ivan) Martinac, fra Julijan (Jure) Kožul, fra Ćiril (Gabrijel) Ivanković i fra Filip (Jure) Gašpar - Galić. Dne 11. veljače 1945. ubijeni su: fra Nevinko (Andrija) Mandić, fra Marko (Nikola) Dragičević i fra Bono (Ivan) Andačić. Sutra, 12. veljače 1945., ubijeni su: fra Martin (Franjo) Sopta i fra Mariofil (Marijan) Sivrić, a dan potom, 13. veljače 1945. ubijeni su: fra Zdenko (Andrija) Zubac i fra Slobodan (Ivan) Lončar. Dne 14. veljače 1945. ubijeni su: fra Grgo (Jozo) Vasilj, fra Brno (Frano) Smoljan, fra Rafo (Ivan) Prusina, fra Leo (Grgo) Petrović, fra Nenad - Vanacije - Josip Pehar, fra Jozo (Ivan) Bencun i fra Kažimir (Franjo) Bebek. Neutvrđenog nadnevka, također u veljači 1945., ubijen je fra Petar (Marijan) Sesar. Dne 11. svibnja 1945. ubijen je fra Bono (Ivan) Jelavić, a poslije 15. svibnja 1945., izginuli su u grozomornim četveroredima smrti slijedeći hercegovački franjevci: fra Tihomir (Tadija) Zubac, fra Jenko (Stanko) Vasilj, fra Benjamin - Branko - Ivan Šušak, fra Matija (Emil) Stipić, fra Anđelko (Jure) Nuić, fra Lujo (Nikola) Miličević, fra Svetislav (Ante) Markotić, fra Dane (Franjo) Čolak i fra Bruno (Silvo) Adamčik. Dne 21. svibnja 1945. ubijeni su: fra Valentin (Marijan) Zovko i fra Andrija (Božo) Topić - a 27. svibnja 1945. ubijen je fra Radoslav (Andrija) Glavaš. U noći između 4. i 5. lipnja 1945., ubijeni su: fra Metoda (Andrija) Pulić, fra Julijan (Berislav) Petrović i fra Darinko (Božo) Mikulić. Svoj krvavi pir partizani su finalizirali 6. kolovoza 1945. još jednim zločinom, kada su "ubili" fra Antu (Dobroslava) Majića, koji je umro od posljedica mučenja tijekom Križnog puta.

Prosječna starosna dob šezdeset šest ubijenih fratara bila je 41,6 godina. Četvorica ubijenih franjevaca bili su mlađi od dvadeset godina, trinaestorica od trideset, dvadesetorica od četrdeset, devetorica od šezdeset, osmorica od sedamdeset, a trojica ubijenih fratara bili su stariji od sedamdeset godina. Prema zavičajnom podrijetlu, to jest mjestu rođenja, statistika nam kazuje slijedeće: sa Širokoga Brijega potječu devetorica franjevaca, iz Međugorja petorica, iz Drinovaca sedmorica, iz Duvna trojica, iz Roškog Polja dvojica, iz Vitine četvorica, s Hamzića trojica, po dvojica iz Studenaca, Stubica, Kočerina, Klobuka, Grljevića i Grandića te po jedan su rodom iz Posušja, Jablanice, Rakitna, Humca, Čitluka, Čerina, Dužica, Gorice, Grabovnika, Posuškog Graca, Hardomilja, Konjica, Lipna, Ljutog Doca, Mostara, Ružića, Sovića, Zarića, Vašarovića, Veljaka i Posuških Vinjana. Od šezdeset šest ubijenih franjevaca Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja Marijina: pedeset per je bilo svećenika, sedam klerika i četiri brata laika.

Osim šezdeset šest franjevačkih mučenika, u razdoblju od 1942. - 1945., među žrtve srbokomunističkog zlosilja, mogli bi se posve opravdano ubrojiti i oni hercegovački franjevci, koji su umrli u samostanima, poslije nesmiljenih zatvorskih tortura. Već sam spomenuo da je sedamdeset devet hercegovačkih franjevaca provelo u drastičnim uvjetima jugokomunističkih kazamata 249 godina teške robije, jer je po mnogim svjedočenjima danas poznato, da su u onodobnim zatvorima politički zatvorenici kudikamo gore prolazili od okorjelih kriminalaca. Nu, franjevci Herceg - Bosne posne nisu se napatili samo tijekom komunističke strahovlade. Dapače, franjevci Herceg - Bosne gorili su, u ne tako davnoj povijesti, između tri vatre: tursko-osmanlijske, grčko-pravoslavne i partizansko- komunističke. Prvi su govorili: da nema fratara, sav bi ovaj narod bio muhamedanski; drugi: da nema franjevaca, sav bi ovaj narod bio pravoslavni; a treći, najgori komunistički zlosilnici, u bijesu su govorili: fratri su krivi što sav narod nije komunistički. Ali, Božja providnost i plemenita franjevačka revnost nisu dopustili da se rečeni zlohudi i podlo smišljeni naumi neprijatelja katolištva i hrvatstva oživotvore u stvarnosti.

Po svoj prilici, ubojice fratara u Širokom Brijegu, bili su zlikovci sa zvijezdom petokrakom na šajkači, a s četničkom kokardom u pustoši bolesne duše. Rečeno potkrjepljujem navodom iz knjige fra Andrije Nikića "Hercegovački franjevački mučenici (1524-1945)", tiskane u Mostaru 1992., u kojoj naš ugledni znanstvenik, na 73. stranici, doslovno piše: - Jedan primjer potpisane izjave svjedoka zločina, na kojoj stoji opaska: "Iz više razloga neka se ime svjedoka ne spominje dok je živ!" glasi: Fratre na Širokom Brijegu u veljači god. 1945. ubili su Rajko Vukoja, rodom iz sela Plana (Bileća) i potporučnik Milivoje Drašković iz Gacka, po nalogu Slobodanke Šakota iz Čapljine - sada žive u Beogradu. U to vrijeme štab OZNE bio je u Dabru … Oni su se s još 20 vojnika pomiješali u Dalmatinsku brigadu i izvršili ubojstva fratara. Izjavio T. S. iz Blagaja, živi u Mostaru. Mostar, 25. svibnja 1991. - Završen navod!

Hrvatski katolički narod u Hercegovini nije - niti smije! - zaboraviti franjevačke žrtve. Franjevci su kroz povijest narod učili voljeti svoje - a tuđe poštivati, u duhu dobro poznate istine koja kaže, da je svaka mržnja razorna i prokleta, intelektualno glupa i životno skupa te u konačnici zacijelo oprečna katoličkom pogledu na život, čovjeka i svijet. Hercegovački franjevci nikada narod nisu ostavljali na cjedilu, pa ni u najtežim trenutcima gladi, nametnute nepismenosti i u ratnim strahotama. Hercegovački franjevci, u škrtome, krševitu hercegovačkom krajoliku, o čijoj opstojnosti u oskudnosti bjelodano govore drače, zmije i kamen, bili su i ostali stožerni čuvari i svjetlonosni branitelji katolištva i hrvatstva od islamskih, pravoslavnih i pogotovo perfidnih komunističkih napadaja, iako, ni prvi, ni drugi, ni treći neprijatelji nisu odveć držali, ni do Božjih, ni do ljudskih plemenitih pravila, normi i zakona. Dapače, pod maskom "bratstva i jedinstva" srbokomunisti su progonili brutalno sve nesrpsko, a poglavito Hrvate i franjevce u Hercegovini, s bestijalnom, monstrouznom nakanom stvaranja Velike Srbije, što se zorno pokazalo i dokazalo i tijekom nedavnog pravednog, obrambenog hrvatskog Domovinskog rata.

Neka je svim franjevačkim mučenicima, znanim i neznanim, laka i blagoslovljena naša škrta, siromašna i napaćena, ali istodobno neumrlim duhom bogata i ponosna: hercegovačka, hrvatska i katolička zemlja. A ovdašnji narod, hrvatski i katolički, franjevačke mučenike, ponavljam, ne smije i ne će nikada zaboraviti, jerbo su oni, svi odreda, svojim uzornim kršćanskim životima, zauzetim revnovanjem za križ časni i slobodu zlatnu - na Gospodnjoj i narodnoj njivi - nedvojbeno zaslužili da upamćeni budu na ponos - i za mnoge buduće naraštaje - vjernog katoličkog puka svete hrvatske zemlje Hercegovine i naravski za vječnost zabilježeni u Božjem libru života, koji je neprolazan i kojega zub vremena ne izjeda. Za svoju svetu vjeru, majku Crkvu i narod katolički franjevci su žrtvovali najviše: vlastite živote suobličujući se tako svom učitelju Isusu Kristu u njegovoj mučeničkoj, odkupiteljskoj muci i smrti na križu.

Za grozomorna mučka, zvjerska ubojstva šezdesetšest hercegovačkih franjevaca još nitko sudbeno nije odgovarao. Dapače, nesmiljeni ubojice još se diče "antifašizmom". Nu, unatoč rečenom, franjevački mučenici su pobjednici skupa s uskrslim Kristom! Jugokomunisti (bolje reći KNOJ, OZNA, pa potom UDBA i KOS) htjeli su pošto-poto, ubijajući i progoneći hercegovačke franjevce i druge hrvatske domoljube i katoličke intelektualce, uništiti katolištvo i hrvatstvo u kršnoj Hercegovini.

Međutim, pogani i zločinački naumi zatiranja su propali skupa s komunizmom i nakaznom versajsko-avnojevskom kvazitvorbom Jadnoslavijom, a točnima se bjelodano pokazali stihovi glasovite domoljubne pjesme:

- Tko na tvrdoj stini svoju povist piše, tom ne može nitko prošlost da izbriše!

Ivica Karamatić

Objavio: www.posusje-online.info

Partizani su u Dubrovnik ušli 18. listopada 1944. Kako «osloboditelji» zamišljaju «oslobođenje», postalo je odmah jasno  već sutradan je na Orsuli, na tadašnjem istočnom izlazu iz grada, ubijeno najmanje jedanaest mladića. Nijedan nije bio stariji od dvadeset i dvije, ni mlađi od devetnaest godina. Od jedanaest poznatih žrtava, devetorica su Konavljani, listom braća i rođaci. Nitko od njih nije suđen, nikomu nije dokazana krivica. Nikoga se zapravo nije ni sumnjičilo za konkretan zločin: bilo je dovoljno da su bili Hrvati i da su, nekoliko mjeseci ranije, stupili u ustašku satniju koja je u Grudu došla u svibnju 1944. Nije sudjelovala u ozbiljnijim ratnim okršajima, pa se njezini pripadnici uglavnom nisu povlačili pred nadiranjem jugoslavenske armije.

Početkom ožujka u američke knjižnice dolazi knjiga "Kad hrabrost prevlada" (When Courage Prevailed) povjesničarke Esther Gitman, koja obrađuje temu spašavanja i preživljavanja Židova u NDH te ulozi zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca u tom razdoblju. Gitman je rođena u židovskoj obitelji u Sarajevu iz kojeg je s majkom pobjegla ratne 1941. godine. Od 1972. godine živi u New Yorku, a od 1999. godine posvetila se znanstvenom proučavanju sudbine židovskog naroda u kvislinškoj Pavelićevoj državi te je privukla pažnju hrvatske i svjetske javnosti dosada nepoznatim povijesnim dokumentima koji potvrđuju Stepinčevu ustrajnost u spašavanju ugroženih, a posebno Židova tijekom 2. svjetskog rata. Večernji list posjeduje knjigu o kojoj smo ekskluzivno s autoricom Esther Gitman razgovarali u New Yorku.