Wed05222013

Last update11:04:29 AM GMT

Žrtve UDB-e

Australsko pravosuđe oteže s revizijom udbaški podmetnutog proces 'Hrvatskoj šestorci'

2012 08 14 hrvatska sestoricaAustralska državna tužiteljica Nicola Roxon, kako piše 'Sydney Morning Herald', odbila je zahtjev skupine australskih Hrvata da se pokrene revizija procesa tzv. 'Hrvatskoj šestorki' koja je pod optužbom podmetnutog udbinog agenta osuđena na zatvorske kazne od po 15 godine zbog sumnje da su pripremali niz teroristički akata u Sydneyu 1979. godine.

Njih šestoro, Maks Bebić, Vic Brajković, Tony Zvirotic, Joe Kokotovic, Ilija Kokotović i Mile Nakić nakon 10 godina izdržane kazne pušteni su na slobodu, a jedan od njih Mile Nakić koji se u zatvoru posvetio slikarstvu i organizirao niz uspješnih izložbi vratio se u domovinu i sudjelovao u Domovinskom ratu, a danas je djelatni časnik Hrvatske vojske.

Slučaj je poznat kao 'Hrvatska šestorka' koja je uhićena u Novom Južnom Walesu u veljači 1979. godine prije nego što su proveli svoj navodni plan o postavljanju eksplozivnih naprava u kazalištu 'Elisabeth' za vrijeme priredbe s oko 1600 ljudi, zatim u nekoliko poslovnih ureda, te diverziju na sidnejskom vodovodu. Slučaj je naravno u samoj Jugoslaviji dobio široki publicitet, jer je australska policija otkrila opasne 'teroriste', a time je bila nanesena velika stigma cjelokupnoj hrvatskoj zajednici u Australiji. Predodžba o hrvatskom iseljeništvu u Australiji kao ustaškom time se samo pojačala, posebice jer je i tzv. Bugojanska grupa početkom 70-godina ubačena u Jugoslaviju stigla iz Australije.

Iako je otad prošlo više od 30 godina prava istina o 'ustaškoj' emigraciji počela se odmotavati kad je 2010. godine objavljeno izvješće australske vlade u borbi protiv terorizma. U tom opsežnom izvješću o djelovanju obavještajne službe ASIO i australske policije 'veliki uspjeh' u razotkrivanju 'ustaških' terorista jednostavno nije ni spomenut. To je nagnalo pojedine australske novinare da se pozabave slučajem „Hrvatske šestorke“, pa prava šokantna istina izlazi na vidjelo. O tome je ugledni 'Sydney morning herald' prije nekoliko mjeseci objavio opširnu analizu iz pera novinara Hamisha McDonalda.

Kako otkriva novinar McDonald cijeli slučaj predstavljao je u stvari operaciju jugoslavenske Udbe u suradnji s australskom policijom i obavještajnim službama. Zavjeru je australskoj policiji otkrio jedan od zavjerenika, Vico Virkez koji je 8. veljače 1979. došao u policijsku postaju u sidnejskom predgrađu Lithgow i otkrio teroristički plan. Iste večeri sva šestorica navodnih terorista bili su uhićeni, a potom i osuđeni, dok je kao krunski svjedok Virkez dobio dvije godine.. Vjerodostojnost Virkeza bila je upitna od samog početka, jer pored toga što je bio psihijatrijski bolesnik, održavao je veze s jugoslavenskim generalnim konzulatom u Sydneyu. Te su činjenice zbog sigurnosnih razloga bile uskraćene obrani u sudskom procesu protiv preostale šestorice.

Agent provokator

Udbinu namještaljku u ovom 'terorističkom aktu' prvi je međutim još 1991. godine otkrio novinar jako gledane televizijske emisije na nacionalnom televizijskom kanalu ABC 'Four corners' Chris Masters. On je otkrio Virkeza u raspadajućoj Jugoslaviji, gdje se vratio odmah nakon odslužene skraćene kazne. Virkez mu je priznao da je Srbin imenom Vitomir Misimović i da ga je Udba ubacila među australske Hrvate kao agenta provokatora. U sudu se pak držao izjave koju mu je napisala sidnejska policija, na temelju koje su šestorica bila osuđena za terorističku zavjeru. Uza sve to i uz činjenicu da je otkriveno da je sidnejska policija bila korumpirana, tadašnji državni tužitelj John Hannaford 1994. godine odbio je zahtjev za reviziju procesa.

U međuvremenu pojavili su se nove informacije i dokazi da je cijeli slučaj bio Udbino djelo uz suradnju australske obavještajne službe i policije Novog Južnog Walesa. Najvažnije informacije dolaze od Johna Schindlera koji je u doba otkrivanja zavjere bio tehnički direktor balkanske operacije pri najtajnovitijoj američkoj obavještajnoj službi 'NSA', odnosno Nacionalnoj sigurnosnoj agenciji koja je prisluškivala i dešifrirala komunikacije jugoslavenskih službenih predstavništava u inozemstvu, uključujući i Australiju. Schindler je danas profesor nacionalne sigurnosti na Mornaričkom koledžu u Rhode Islandu i priprema knjigu koja će uskoro biti objavljena pod naslovom 'Agenti provokatori'. O 'Hrvatskoj šestorki' kaže da je to bila klasična Udbina operacija i da uopće nema sumnje da je svima njima bilo podmetnuto. Čak mu je jedan bivši Udbin dužnosnik koji je bio upućen u operaciju priznao da je to bio veliki uspjeh Udbe, jer su tom namještaljkom uspjeli diskreditirati cjelokupnu hrvatsku zajednicu u Australiji.

Što je još važnije, jer to cijelom slučaju daje novu dimenziju. Schindler otkriva da je u Udbinoj namještaljki hrvatskoj šestorki sudjelovala australska obavještajna agencija ASIO (Australian Security Intelligence Organization) koja je prisluškivala telefonski razgovor Misimovića s jugoslavenskim generalnim konzulatom nekoliko sati prije nego što je kontaktirao policiju: - Sasvim sam siguran da je svaki australski obavještajac koji je u ASIO-u pratio hrvatsku emigraciju bio svjestan da je Udba duboko penetrirala u njihove organizacije, uključujući i Hrvatsko revolucionarno bratstvo. To je bila standardna Udbina tehnika.

Neovisno o slučaju 'Hrvatske šestorke' ova izjava visokopozicioniranog američkog obavještajca samo potvrđuje pretpostavke da je u Hrvatskoj toliko razvikana 'Bugojanska akcija' bila u stvari Udbino djelo, da bi se diskreditirala ne samo hrvatska emigracija kao ustaška nego i hrvatska nacionalna ideja.

'Framed'

Australski novinar Hamish McDonald u izdanju 'Sydney morning heralda' objavio je knjigu o ovom slučaju pod naslovom 'Framed' (u slobodnom prijevodu 'Namještaljka') u kojoj iznosi i druge pojedinosti o australskoj upletenosti u Udbinom provokatorskom djelovanju unutar hrvatske zajednice u Australiji, zbog čega je spomenuta šestorka bila nepravedno osuđena.

Iako je australska državna odvjetnica Nicola Roxon odbila zahtjev odbora australskih Hrvata pod nazivom 'Justice4Six' koje prevodi novinar Branko Miletić slučaj nije stavljen potpuno ad acta jer su oni podnijeli zahtjev Vrhovnom sudu Novog Južnog Walesa za obnovu procesa.

O ovom slučaju hrvatski mediji na čelu s Hrvatskom televizijom znakovito šute, što je samo dokaz koliko je udbaški mentalitet još uvijek jako utjecajan u medijima, a da ne govorimo u politici. Znakovito je da je portal Matije Babića 'Index', koji je navodno neovisan, objavio ovu nepotpunu informaciju na naslovnici, ali ju je ubrzo prebacio u rubriku 'Svijet', iako se radi o vrlo bitnom pitanju hrvatske politike koja još nije raščistila s udbaškim elementima. Isto tako ni 'Hrvatski list' iz Zadra koji se smatra glasilom hrvatske desnice o ovom slučaju dosad nije pisao, ali zato objavljuje u nastavcima priču o Bugojanskoj skupini koja je po dosad poznatim podatcima također bila pod kontrolom udbaških agenata-provokatora koji su cijelu skupinu naivnih hrvatskih domoljuba odveli u smrt.

Objavio: www.dnevno.hr

UDBAŠI nedodirljivi i danas!

2012 05 28 ilija stanicDa mnogi udbaši i dalje drmaju ovim našim prostorima svi već znamo. Stari agenti u mirovini spletkare i zamućuju tragove, a što je jadnije nitko ih ne privodi i ne pokreće protiv njih optužnice za svirepa ubojstva mada se javno hvale suučešćem u likvidacijama.

Mladi kadrovi regrutirani 80-tih godina prema preporuci starih udbaša danas sjede u mnogim ministarstvima i institucijama BiH, Hrvatske i Srbije.

Pletu neke druge priče, čvrsto se drže, štite leđa jedni drugima i najčešće serviraju jal o „prodajama, izdajama, dogovorima“ kako bi idealizirali bivše stanje i čuvali Titine tekovine.

Večernji list je u posjedu ekskluzivnog svjedočanstva Ilije Stanića, zahvaljujući ekipi autora dokumentarno-igranog serijala “Jugoslavenske tajne službe”, koji se ovog ponedjeljka bavi kontroverzama oko smrti ustaškog časnika, zapovjednika koncentracijskog logora Jasenovac, Vjekoslava Maksa Luburića.

Četrdeset godina nakon spomenutog događaja, producentski tim u Sarajevu je pronašao Udbina agenta Mungosa, danas umirovljenog službenika Iliju Stanića.

Što je tužno i tragično za ubojstvo nije odgovarao, i danas slobodno šeta Sarajevom, imao je člansku iskaznicu HDZ-a br. 101 a ima i hrvatsko državljanstvo.

Udbaš koji i danas nekažnjeno šeta po Sarajevu i iznosi javno takve gadosti te priznaje suučesništvo u ubojstvu....a zločin ne zastarjeva, iz bilo kojeg režima i prema bilo kome...

„Dobio sam u Beogradu nakon likvidacije novi BMW 2002, niko takav nije imao, plave presvlake, tražio sam i kasetofon u njemu jer je tad to bilo moderno...dali su mi vilu, držali me kao malo vode na dlanu...nakon 7 godina se vratio u Sarajevo i dobio i tamo luksuzni stan....“

Udbin originalni stenogram u kojem se jasno prepoznaje Stanićev piskutavi glas jasno ukazuje da on izjavljuje kako je likvidirao Maksa Luburića.

Kad su mu snimatelji serijala rekli da posjeduju i zvučni snimak i stenogram, zbunjeni Stanić je udbaški prozirno okrenuo priču u zapetljanom i nejasnom pravcu...

„Prevarili, prosto su me prevarili. Ja ne bih sudjelovao da sam znao da će biti likvidacija - govori Ilija Stanić i potom imenuje i naručitelja ubojstva - udovu Pavelić.“

- Gospođa je sve znala. Sve. Po njezinoj želji, ovo je urađeno po želji Marinoj. Maks je nju zvao Ćifutka, a ona njega razbojnik i ubojica, takva je terminologija bila između njih. Inače mu je i zaprijetila, kad je Ante umro, pa je Maks najavio da će doći na sprovod, a Marija mu je rekla da će biti krvi ako on dođe - prisjeća se danas agent Mungos.

No, kako se i zašto on, Ilija Stanić, našao na poprištu egzekucije? Mladića rodom iz Konjica - bilo mu je jedva dvadeset godina - služba nije slučajno zavrbovala. Znala je da će mu obiteljski background otvoriti Luburićeva vrata: Ilijin otac Jozo, ustaša, nakon pada NDH u križarskim odredima borio se po šumama još pet godina sve dok se, dospjevši u obruč, nije raznio ručnom bombom. Upravo je uvreda koju je Luburić iznio na račun njegova ćaće kojeg je smatrao istinskim hrvatskim herojem, ustaškog generala koštala glave.

Ilija Stanić je očito zavrbovan da otkupi očeve grijehe jer je imao etiketu ustaškog sina...

Vjekoslav Maks Luburić, nakon poraza NDH i bijega iz Jugoslavije, živio je u malom katalonskom gradiću Carcaixenti pokraj Valencije. Tajna policija je dugo i intenzivno pripremala njegovu likvidaciju. Znali su da je Luburić spreman sklopiti pakt i sa samim vragom, ne bi li rušio Jugoslaviju.

- Gluposti su to, ma jok. Ja ne znam odakle je to on napisao, izvadio, šta je. Ovo su za mene gluposti. Ja vidim sad, vidio sam, ma jok, ma kakvi. Nije mogao jedan čovjek ništa uraditi, ne bih pogotovo ja, tako mlad, sitan, nikakav - poricao je Ilija.

Nakon predočavanja kucanog stenograma je iznio svoju, prilično zapetljanu verziju događaja.

- Ja jesam bio prisutan prilikom njegove likvidacije 20. travnja, nedjelja bila, lijep sunčan dan. Bez mene se to ne bi moglo ni uraditi ... ali izvršioci su Vlado M. iz Hutova Blata kod Stoca i Vinko K. iz Srednje Bosne, blizu Fojnice - ispričao je Stanić.

Vrijeme radnje: 30. travnja 1969. godine. Mjesto radnje: centrala Udbe u Sarajevu. Saslušanju nazočni: Mićo Japunđa, operativac sarajevske Udbe i Ilija Stanić, Udbin ubojica kodnog imena Mungos. Točno je deset dana od ubojstva predsjednika Hrvatskog narodnog otpora Vjekoslava Maksa Luburića u Španjolskoj.

“Imao sam problema s praškom, nije bio dobro spremljen. Griješim tri puta s praškom – iz kesice ništa ne ispada, prvi put, drugi put… Uputili ste me da prašak ne diram rukama, a ja se razljutio, uzmem prstima, sve istresem u šolju i zašećerim. Oprao sam ruke pet puta. Uzmem čekić, koji sam donio iz sobe, stavim ga za pojas i odnesem generalu kavu. Kažem: “Generale, kava”. Maks pije kavu. Popio je kavu, a ja čekam. Čekić držim, štanga je tamo pod krevetom. Nisam htio štangu odmah da uzimam, mislio sam da će prašak djelovati. Kad ništa, majko moja, popio je kavu i ništa. A meni je “Stanko” rekao da je odmah gotov, momentalno, kad popije prašak”, govori agent Mungos, otirući znoj sa čela. Drugi agent šuti i sluša, povremeno zapisuje, traka se okreće i snima.

“Prošlo je deset-petnaest minuta, točno u deset do jedanaest Maks me zove: “Ilija, nešto mi je zlo”. Ja brzo doletim do njega i pitam: “Generale, što je, treba li pomoć?” On sjedi za stolom, pocrnio skoro kao zemlja, ispred njega radio – vidim da mu je zlo. On kaže: “Ilija dragi, ovo mi se nikad nije desilo”. Kažem: “Šta je, generale?” On se digne, dahće i otiđe u kuhinju na česmu. Ja mu pustim vodu, on povrati. Ja mu rukom pljuskam vodu po licu. U tren uzmem čekić i lupim ga po čelu: tup! Maks pade kao svijeća. Ušao mu čekić u glavu. U tom momentu ja sam mislio da se više nikad neće dići. Kad me on pogleda kao zvjerka neka, ležeći onako na podu. Ja zamahnem opet čekićem, a on se diže i pokrije rukama. Ja mu kažem: “Majku ti jebem ustašku, vidiš što te čeka”. Zamahnem opet, pogodi ga čekić kroz prste u čelo. Puče lobanja. Izvučem čekić iz glave i okrenem se. Odem do vrata, vrata su zaključana, ali za svaki slučaj odem da provjerim je li ključ u bravi, jer ne znam da li mali ima ključ. Zatvorim vrata, išao sam sve na sigurno, nisam htio nijedan momenat da riskiram.

Kad se vratim u kuhinju, Maks se digao na noge. To je bilo najveće iznenađenje u mom životu. Digao se na noge i dahće. Sto kila u njemu. Uzmem onu štangu, pa ga raspalim po čelu. Puče glava kao lubenica, kao tikva. Krv se rasu po kuhinji. Maks tresnu dolje kao da je pao sa sto metara visine. Puknem ga još jednom na isto mjesto. On se umiri. Umotam ga u jednu deku i vučem ga na deci. Mislio sam ga odvući u tiskaru, ali Maks otežao, ne bi ga dva čovjeka mogla nositi. Jedva sam ga dovukao pod otoman. Nemam puno vremena, žurim se, uzbuđen sam. Čekić i štangu bacio sam u moju sobu, njega sam fino spakirao da ga ne pronađu. Presvučem se brzo, izađem na ulicu i uzmem taksi za Valenciju.”

Kada je napunio 40 godina, sklonili su ga u zavjetrinu.

„
- Zvanično, moje ime nije smjelo biti tamo. Zvanično ga nema nigdje. Ali ja sam bio tu. Uvijek kod njih. Uplatili su mi staž, sve. Pa onda 1984. odem za sekretara SIZ-a za zapošljavanje - priča Ilija Stanić koji se uoči rata učlanio u HDZ BiH. Broj iskaznice: 101.

Postat će i pomoćnik zapovjednika za sigurnost 2. brdske brigade Armije BiH. Danas je u mirovini, ima hrvatsko državljanstvo, nedjeljom ide na misu. Noću mirno spava.“

- Ja sam se i davno pokajao. Pokajao sam se tamo gdje treba, pred oltarom i ispovijedio. Izuzetno mi je krivo i žao što sam učestvovao u nečem što je nedolično čovjeka. Nisam znao, bio sam prevaren, mlad, lud. Žao mi je što se to dogodilo i što sam ja jedan od učesnika u takvoj jednoj raboti gdje je netko ostao bez života.

Ali, dobro je za Hrvatsku ispalo. Pa i za Španjolsku. Kad je pao Franco, da je Maks ostao na životu, bio bi izručen. Ogromni problemi Španjolskoj, ogromni problemi hrvatskom puku. Ali bilo bi najbolje da je bila takva sudbina da ga je dragi Bog uzeo, a ne da o tome odlučuje pojedinac. Nitko na to nema pravo, nitko.

Ni vi, ni ja, niti itko ima pravo nekom oduzeti život. Ja sam to uvijek zagovarao jer sam kršćanin, jer sam pravi, pravi katolik.

Ilija Stanić tvrdi da se bez Tite ništa nije moglo uraditi a da on u to nije bio upućen.

Pitamo se dali će ikada udbaši i komunisti odgovarati za svirepa ubojstva, te dali je naglo serviranje rješavanja posljednjeg poratnog kriminala kupovanje vremena za prirodnu smrt ovih zlotvora.

Večernji list / Posavski obzor

Svjedočanstvo Ilije Stanića: Hebranga su udavili agenti Udbe

2012 04 28 hebrang"Hebranga su udavili agenti Udbe", otkriva istinu skrivanu dulje od 60 godina agent Udbe Ilija Stanić u novoj epizodi dokumentarno-igranog serijala "Jugoslavenske tajne službe" koja se ovog ponedjeljka bavi kontroverzama oko smrti negdašnjeg Titovog najbližeg suradnika Andrije Hebranga, čiji sadržaj prenosi, dodatno obogaćuje i analizira Večernjakov Obzor.

Službena verzija Hebrangove smrti prema kojoj se on objesio o radijator u ćeliji u Glavinjači s godinama je posve izgubila na uvjerljivosti: u tom beogradskom zatvoru uopće nije bilo radijatora.

"Nisu mu mogli ništa dokazati. I dogovore se da ga zadave. To je živa istina. Oni su njega zadavili. Ušli su u prostoriju, udavili ga u noći, u pola noći. To mi je Ćećo rekao, s kojima sam bio jako, jako dobar. Kaže: Nije zakopan, izgorio je. I ja mislim da su ga negdje spržili", govori Stanić o tome što mu je otkrio ondašnji šef savezne Udbe Svetislav Stafanović Ćećo, Rankovićeva desna ruka.

Objavio: www.vecernji.hr

Koga je sve UDBA ubila, otela ili probala likvidirati - POPIS

2011_11_04_udba2Institucije vlasti BiH i Hrvatske još nisu spremne surađivati s njemačkim pravosuđem, kako bi se konačno rasvijetlile likvidacije hrvatskih emigranata u Njemačkoj, koje su počinili nakon Drugog svjetskog rata pripadnici obavještajnih službi bivše Jugoslavije. A bilo ih je mnogo! Među njima i Stjepan Đureković, na snimku - gore desno.
UBIJENI: 1.) Dr. Ivan Protulipac 1946. u Italiji, 2.) Ilija Abramović 1948. u Austriji, 3.) Dinka Domančinović 1960. u Argentini, 4.)

Više...

Depeše Udbe: “Likvidirajte i ženu jer zaslužuje smrt”

2011_02_21_borac_za_ljudska_pravaJosipu Boljkovcu trupla već godinama ispadaju iz ormara. Još dok je sa svojim kolegom Josipom Manolićem ‘90-ih organizirao HDZ, smetalo mu je i te kako kada bi do osnivača HDZ-a došlo neko prosvjedno pismo od ljudi koji nipošto nisu mogli shvatiti i podnijeti da novu hrvatsku državu gradi i Boljkovac, kojega su u karlovačkom kraju mnogi zapamtili kao zlokobnog čovjeka iz stravičnih godina Drugoga svjetskog rata i poslije toga. Bio je Boljkovac i ministar policije, a ljudi su i dalje pisali i dostavljali dokumente koji ga optužuju da je bio – likvidator. I onda i sada, kada se čini da su on i njegovi sudruzi samo korak do službene istrage i optužnica za ratne zločine, uvijek se Boljkovac od medijskih napisa branio “da nije on bio prvi policajac za Okrug Karlovac i da s logorima i likvidacijama nema nikakve veze”.

Više...

U SLO i RH rad UDB-e stvar nacionalne sigurnosti: Vpogled v arhiv SDV?

2011_02_03_rajko_pirnatPremier Borut Pahor zanika, da ima vlada politični interes zaščiti tiste, ki so nelegitimno ali protipravno delovali v času bivšega režima. Poudarja, da pri prekinitvi postopka za vpogled v arhiv SDV ni bilo navodil politike. Pravni strokovnjak Rajko Pirnat pa ocenjuje, da je vlada očitno organizirano onemogočila vpogled v arhiv.

Više...

BOMBA IZ BERLINA – CRNILO UDBINE TERORISTIČKE HOBOTNICE, dokumenti i analize

2011_01_21_bomba_u_berlinuNajnoviji primjer udbaško-medijskih manipulacija s terorističkom prijetnjama Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Berlinu dokaz je da su ostaci jugoslavenskih tajnih službi još uvijek u funkciji te da neće tako lako odustati od svojih ciljeva i metoda njihovog ostvarivanja. Prijeteći dopis uz koji se nalazila ručna bomba koji je 1o. siječnja o.g. stigao na adresu hrvatskog Veleposlanstva u Berlinu, bio je potpisan s dva slova – „HF“. Faksimil prijetećeg pisma objavljen je u dnevniku „24 sata“.

Više...

Tito je naredio ubojstva Hrvata

2011_01_18_zlatko_prtenjacaZakuhala se situacija uoči odlaska predsjednika Ive Josipovića u Njemačku. Jedna od neizostavnih tema koja će ga pratiti na putu jest njemačko inzistiranje na procesuiranju političkih ubojstava hrvatskih emigranata koja je bivša jugoslavenska tajna služba počinila na njemačkom teritoriju, njih preko 20. Uteg u odnosima Hrvatske i Njemačke sve više postaju bivši šefovi Udbe Josip Perković i Zdravko Mustač koje Njemačka traži ne samo zbog Đurekovića nego i zbog sumnje u upletenost i u neka druga politički motivirana ubojstva. Hrvatska se dosad oglušila na sve zahtjeve njemačkog pravosuđa, a ponovni zamah cijeloj priči dao je njemački tjednik „Der Spiegel“ pisanjem o bivšem emigrantu Gojku Bošnjaku koji je preživio nekoliko atentata. U njegovo ime, njemački odvjetnici, braća porijeklom Hrvati, Davor i Zlatko Prtenjača uputili su nedavno pismo njemačkome ministru unutarnjih poslova Thomasu de Maizièreu u kojem traže da se Titu posthumno oduzme najviše njemačko odličje, „Izvanredni savezni križ“, koji mu je 1974. prilikom posjeta Njemačkoj dodijelio tadašnji njemački predsjednik Gustav Heinemann. Oduzimanje traže zato jer je na suđenju Pratesu dokazano kako je Tito do smrti izdavao naređenja za Udbina ubojstva. „Der Spiegel“ je u idućem broju nastavio s pisanjem, ovaj put objavivši informaciju da Bošnjaku prijete telefonom. Na njega se nadovezao „Focus“, drugi njemački tjednik, koji je objavio da Udba stoji i iza ubojstva švedskog premijera Olofa Palmea. I zatim se dogodila bomba u hrvatskom veleposlanstvu u Berlinu, za koju su odmah neki zaključili da je djelo radikalne hrvatske desnice, iako je upućenima jasno da akcija ima udbaški rukopis.

 

Više...

ZLOČIN BEZ KAZNE Udbaš Josip Perković zasad je siguran - u Hrvatskoj

2011_01_18_veseli_perkovicLijevo-liberalni njemački tjednik Spiegel, uoči posjeta hrvatskog predsjednika Ive Josipovića Njemačkoj, aktualizirao je pitanje izručenja Njemačkoj Josipa Perkovića, bivšeg dužnosnika jugoslavenske Službe državne sigurnosti, zbog njegove umiješanosti u ubojstvo hrvatskog emigranta i nekadašnjeg šefa marketinga Ine Stjepana Đurekovića. Izravni egzekutor Krunoslav Prates u Njemačkoj je 2008. godine pravomoćno osuđen na doživotni zatvor.
Nakon godinu dana, njemački je Savezni kriminalistički ured izdao međunarodni nalog za uhićenje Perkovića, čovjeka kojeg njemačke vlasti smatraju Pratesovim izravnim nalogodavcem. Na Pantovčaku tvrde da do sada u pripremnim razgovorima o Josipovićevu posjetu nitko nije spomenuo Perkovića.

Više...

Udbini prsti: Ubojica švedskog premijera '86. još živi u Zagrebu

2011_01_18_vinko_sindicicŠvedskog premijera Olofa Palmea, dok je sa suprugom šetao stockholmskim ulicama, ubio je 28. veljače 1986. ubojica beogradske Udbe Ivo D. koji je živio u Hamburgu. Ubojstvo je bilo Udbina manipulacija – trebalo je diskreditirati Nikolu Štedula, jednog od vođa emigrantskih Hrvata. Za ubojstvo je upotrijebljeno oružje koje je brodom prokrijumčareno iz SAD-a. Jugoslavenski agenti špijunirali su Palmea. Ovo su novi momenti u vezi s nikad posve razjašnjenim Palmeovim ubojstvom koje je objavio njemački časopisi “Focus” na temelju izjava bivšeg udbaša Vinka Sindičića njemačkim istražiteljima koji istražuju Udbina ubojstva u Njemačkoj.

Više...

UDB-in potpis na bombi u Berlinu: Titove tajne ubojice

2011_01_18_ljudi_bez_licaOdmah desno uz ulaz stoji drveni šank. Iza njega police na kojima su čaše raspoređene prema veličini: vinske čaše gore a one za rakiju i vodu dolje.

Tu su i boce pune šljivovice, balkanske rakije od šljiva. Na taj način 77-godišni umirovljenik Gojko Bošnjak u podrumu svoje kuće na hrvatskom otoku želi imati mjesto koje će ga podsjećati na vrijeme kad je bio vlasnik gostionice. Čak je postavio i jedan stari „music-box“.Sve podsjeća na ondašnje vrijeme kad je stajao iza šanka lokala Karlsburg. Na ponudi su bili i ćevapi a u lokal su navraćali su mnogi hrvatski emigranti. O tom vremenu Bošnjak svjedoči: „Za Hrvate u Njemačkoj bilo je vrlo uzbudljivo ali ujedno i nimalo bezazleno.“ Pogotovo za njega samoga.

Više...

Udbaška ubojstva nemaju zastaru

2011_01_16_stjepan_djurekovicIdući tjedan predsjednik Ivo Josipović putuje u Njemačku. Jedna od neizostavnih tema koja će ga pratiti jest njemačko inzistiranje na procesuiranju političkih uboj­stava hrvatskih emigranata koja je bivša jugoslavenska tajna služba počinila na njemačkom teritoriju, njih više od 20. Njemačka državna tijela ta ubojstva već ne­koliko godina ponovno istražuju, Krunoslav Prates zbog ubojstva Stjepana Đurekovića osuđen je na doživotni zatvor, istrage se ši­re, broj osumnjičenika raste, najavljuju se nove optužnice, a uteg u odnosima Hrvatske i Njemačke sve više postaju i bivši šefovi Udbe Josip Perković i Zdravko Mustać, koje Njemačka traži ne samo zbog Đurekovića nego i zbog sumnje u upletenost u neka dru­ga politički motivirana ubojstva.

Više...

Savez komunista odlučio - uspjele i neuspjele otmice UDB-e te nestali

2010_06_11_jos_uvijek_tuOTMICE

1.) Drago Jelik 1949. iz Italije,
2.) Krunoslav Draganović 1967. iz Italije,
3.) Vjenceslav Čižek 1977. iz Italije,
4.) Ivica Novaković 1987. iz SR Njemačke


Više...

Savez komunista odlučio, ali UDB-a nije uspjela likvidirati

2010_04_14_komunisticki_zagrljaj1.) Mate Frković 1948. u Austriji,
2.) Dr. Ante Pavelić 1957. u Argentini,
3.) Dr. Branko Jelić 1957. u SR Njemačkoj,
4.) Obitelj Deželić 1965. u SR Njemačkoj,
5.) Ante Vukić 1968. u SR Njemačkoj,
6.) Mirko Grabovac 1969. u SR Njemačkoj,
7.) Dr. Branko Jelić 1970. u SR Njemačkoj,
8.) Vlado Damjanović 1970. u SR Njemačkoj,
9.) Dr. Branko Jelić 1971. u SR Njemačkoj,
10.) Gojko Bošnjak 1972. u SR Njemačkoj,

Više...

Savez komunista odlučio, a koga je sve UDBA ubila?

2010_05_17_jedan_znak_dvije_ideologijeInstitucije vlasti BiH i Hrvatske još nisu spremne surađivati s njemačkim pravosuđem, kako bi se konačno rasvijetlile likvidacije hrvatskih emigranata...

u Njemačkoj, koje su počinili nakon Drugog svjetskog rata pripadnici obavještajnih službi bivše Jugoslavije. A bilo ih mnogo!

UBIJENI:

1.) Dr. Ivan Protulipac 1946. u Italiji,
2.) Ilija Abramović 1948. u Austriji,

Više...

UDBA ponovno među iseljenicima

2010_06_11_jos_uvijek_tuPrije nekoliko godina započeti procesi vezani uz ubojstva Hrvata u iseljenštvu ponovno su pokrenuli rasprave o UDBI, emigraciji i odnosu sadašnjih i bivših vlasti u Hrvatskoj prema ovom pitanju.
U najavi svog tiskanog izdanja koji bi se u prodaji trebao naći u ponedjeljak (10.1.) tjednik "Der Spiegel" ponovno se bavi pitanjem politički motiviranih ubojstava koja je tajna služba bivše Jugoslavije vršila među iseljeništvom. Početkom prosinca ovaj ugledni hamburški tjednik je vijest o tome da je jedna žrtva neuspjelog atentata tajnih službi početkom sedamdesetih, hrvatski iseljenik Gojko Bošnjak, od njemačkih vlasti zatražio posthumno oduzimanje Saveznog ordena za zasluge Josipu Brozu Titu, iskoristio za opširni članak o ubojstvima jugoslavenskih tajnih službi u Njemačkoj. U tekstu se zaljučuje kako je dobrim djelom za ta ubojstva znao i sam Tito. List je pisao i o činjenici da su za sedmoricom bivših djelatnika hrvatskog odjela jugoslavenske Službe državne sigurnosti, raspisane i međunarodne tjeralice. Među njema se nalaze i Josip Perković i Zdravko Mustač.

Više...

Između 1970. i 1989. samo u SR Njemačkoj ubijeno je 22 Hrvata u egzilu

2010_12_18_UDBa_likvidacijeDo 1989. u Saveznoj Republici Njemačkoj ubijena su 22 Hrvata u egzilu – po nalogu Tita i komunističke partije. Sada se tim zločinima bavi njemačko državno odvjetništvo i njemački ministar unutarnjih poslova, koji bi poglavaru jugoslavenske države trebao oduzeti odličje za zasluge.
Odmah s desne strane kod ulaza, nalazi se drveni šank. Iza šanka, na polici stoje čaše, poredane po veličini: čaše za vino gore, a čašice za rakiju i vodu dolje; pored njih stoje boce pune šljivovice, poznate balkanske rakije. Umirovljenik Gojko Bošnjak (77) u podrumu svoje kuće na hrvatskome otoku Krku uredio je prostoriju u znak sjećanja na svoje zatvoreničke dane u Njemačkoj: čak je sačuvana i glazbena kutija. Sve izgleda kao nekoć kada je stajao iza šanka u lokalu „Karlsburg“, u kojem su se posluživali ćevapčići i čiji su gosti uglavnom bili Hrvati u egzilu. „Bilo je burno vrijeme za Hrvate u Njemačkoj“, izjavio je Bošnjak, „ali i vrlo opasno“.
U prvom redu, za njega samoga. Otvora knjigu u kojoj su njegove fotografije snimljene prije 37 godina. Imao je crnu kosu i bio je snažne građe. Među njima je također i fotografija pištolja marke Beretta s prigušivačem zvuka. Bio je to pištolj kojim ga je 1973. trebao ubiti špijun jugoslavenske tajne službe. Ali Bošnjak je imao sreće. Ubojica koji mu je bio za petama prilikom pucanja slučajno si je pogodio u nogu, tako da ga je Bošnjak uspio svladati. Godine 1974. porotnički sud u Karlsruheu njegova je napadača osudio na kaznu zatvora u trajanju od deset godina. „No naručitelji mog ubojstva nikada nisu odgovarali“, kaže Bošnjak.
Tito naručivao ubojstva na Zapadu
Tako je uglavnom bilo i u većini drugih slučajeva. Između 1970. i 1989. samo je u SR Njemačkoj ubijeno 22 Hrvata u egzilu. Gotovo nijedan napad nije razjašnjen; čak i kada je

Više...

Velika istraga u Njemačkoj: Politička ubojstva naručena iz Beograda .

2010_12_15_lice_i_nalicje_zlocincaDo 1989. u Saveznoj Republici Njemačkoj ubijena su 22 Hrvata u egzilu – po nalogu Tita i komunističke partije. Sada se tim zločinima bavi njemačko državno odvjetništvo i njemački ministar unutarnjih poslova, koji bi poglavaru jugoslavenske države trebao oduzeti odličje za zasluge.
Odmah s desne strane kod ulaza, nalazi se drveni šank. Iza šanka, na polici stoje čaše, poredane po veličini: čaše za vino gore, a čašice za rakiju i vodu dolje; pored njih stoje boce pune šljivovice, poznate balkanske rakije. Umirovljenik Gojko Bošnjak (77) u podrumu svoje kuće na hrvatskome otoku Krku uredio je prostoriju u znak sjećanja na svoje zatvoreničke dane u Njemačkoj: čak je sačuvana i glazbena kutija. Sve izgleda kao nekoć kada je stajao iza šanka u lokalu „Karlsburg“, u kojem su se posluživali ćevapčići i čiji su gosti uglavnom bili Hrvati u egzilu. „Bilo je burno vrijeme za Hrvate u Njemačkoj“, izjavio je Bošnjak, „ali i vrlo opasno“.
U prvom redu, za njega samoga. Otvora knjigu u kojoj su njegove fotografije snimljene prije 37 godina. Imao je crnu kosu i bio je snažne građe. Među njima je također i fotografija pištolja marke Beretta s prigušivačem zvuka. Bio je to pištolj kojim ga je 1973. trebao ubiti špijun jugoslavenske tajne službe. Ali Bošnjak je imao sreće. Ubojica koji mu je bio za petama prilikom pucanja slučajno si je pogodio u nogu, tako da ga je Bošnjak uspio svladati. Godine 1974. porotnički sud u Karlsruheu njegova je napadača osudio na kaznu zatvora u trajanju od deset godina. „No naručitelji mog ubojstva nikada nisu odgovarali“, kaže Bošnjak.
Tito naručivao ubojstva na Zapadu
Tako je uglavnom bilo i u većini drugih slučajeva. Između 1970. i 1989. samo je u SR Njemačkoj ubijeno 22 Hrvata u egzilu. Gotovo nijedan napad nije razjašnjen; čak i kada je

Više...

Vjenceslav Čižek - hrvatski Mandela

2010_12_11_vjenceslav_cizekRijetki su ljudi u Bosni i Hercegovini, ali i Hrvatskoj koji znaju nešto više o Vjenceslavu Čižeku Vijeki, hrvatskom pjesniku, dugogodišnjem političkom emigrantu i višegodišnjem robijašu u jugoslovenskim zatvorima. Rođen je u Crnoj Gori, studirao je i živio u Sarajevu, a zbog svojih političkih uvjerenja godine je proveo u zatvorima u Zenici i Sremskoj Mitrovici, te u emigraciji u Njemačkoj.
Po dolasku u Njemačku Čižek objavljuje zbirke pjesama Krvopisi predsvanuća 1989. godine i Bosonoga prašina 1994. godine. Satirične listiće pod nazivom Ljekovito trnje piše 2000. godine. Poslije njegove smrti izlaze zapisi iz tamnice pod nazivom U raljama zloduha. Iz zeničkog zatvora Čižek je izašao slijep, a u pisanju mu je pomagala supruga koja je zapisivala ono što bi joj on diktirao. Tako su ostala sačuvana njegova djela. Imao je dva brata i sestru, koja ga je redovno posjećivala u zatvoru. Jedan brat ga je posjetio u Zenici i savjetovao mu da promijeni političko ubjeđenje, Vjenceslav je to odbio nakon čega su prestali da se posjećuju. Braća su živjela u Dubrovniku.
Sastanak sa simpatijom iz mladosti dogovorila Udba
Interesantno je kako je uhapšen u Italiji. UDB-a ga je godinama tretirala kao duhovnog i intelektualnog gurua hrvatske emigracije u Zapadnoj Evropi, međutim je strahovala od njegove likvidacije. Jugoslovenska tajna policija je, međutim, doznala za jednu njegovu sarajevsku prijateljicu iz mladosti, koja je boravila u Italiji, prema kojoj je on gajio simpatije. UDB-a je dogovorila sastanak u Italiji na koji ga je trebao odvesti vozač, koji je također radio za UDB-u. Došli su u mjesto Lago di Como, a tu su ih presreli udbaši.

Više...

Njemačko ministarstvo primilo zahtjev za oduzimanje odličja koje je primio Josip Broz Tito .

2010_11_07_zlocina_tito_i_sljedbeniciNjemački ministar unutarnjih poslova primio je zahtjev za oduzimanje ordena Izvanrednoga saveznog križa koji je 1974. tadašnji njemački predsjednik Gustav Heinemann dodijelio jugoslavenskom predsjedniku Josipu Brozu Titu.
Kako javlja tjednik Der Spiegel zahtjev je podnio neimenovani građanin koji tvrdi da je žrtva neuspjelog atentata jugoslavenskih tajnih službi, prenosi hrt.

Više...

Malo o Udbini

Krbavski KrižGradić Udbina je uništen od Partizana 1942. godine, a hrvatsko stanovništvo raseljeno (etničko čišćenje od strane jugokomunista). Prema popisu stanovništva iz 1910. godine Udbina je imala 1.475 stanovnika od čega 1.237 Hrvata i 231 Srbina. Nakon Drugog svjetskog rata podignuto je novo naselje s pretežno srpskim stanovništvom, iako je ostalo i nekoliko hrvatskih obitelji. Brojnim, prije rata većinskim Hrvatima, nije bio dopušten povratak nakon Drugog svjetskog rata.