Euharistijsko slavlje pod kojim će se posvetiti crkva za službu Božju bit će u subotu 10. rujna o.g. Koncelebrirano slavlje predvodit će kardinal Josip Bozanić s biskupima iz Hrvatske i BiH, te preko stotinu svećenika. Svetoj misi prethodi pobožnost Križnoga puta u 9 sati kojega predvodi mons. Tomislav Rogić. Polazak od crkve Sv. Marko grob. Svi vjernici neće moći stati u crkvu, pa će zbog toga biti postavljen veliki video zid i prikladno ozvučenje na trgu isprd crkve i u parku preko puta.

(Udbina, 9.8.2011.Z.R.) -U utorak 9. kolovoza održan je na Udbini drugi ovogodišnji sastanak Odbora za proslavu Dana hrvatskih mučenika koji će se ove godine održati 10. rujna. Tom prilikom će zagrebački nadbiskup i kardinal Josip Bozanić kao predvodnik ovogodišnjeg slavlja posvetiti Crkvu hrvatskih mučenika. Članovi odbora na sastanku su dogovorili sve detalje oko ovogodišnje proslave, tehničkih pojedinosti, samog misnog slavlja te kasnijeg kulturno-umjetničkog nastupa KUD-ova i koncerta Marka Perkovića Thompsona. 

Draga braćo svećenici i vjernici u domovini i inozemstvu!

Konačno je došao dan kada ćemo posvetiti Crkvu hrvatskih mučenika. Radovi su započeli 2003. godine, prigodom 510. obljetnice velike hrvatske tragedije koja je bila na Krbavskom polju 9. rujna 1493. Kamen temeljac postavljen je dvije godine kasnije.
S radošću smo tijekom proteklog vremena uočavali da današnji naraštaj Hrvata vjernika rado preuzima na sebe obvezu da i projektom Crkve hrvatskih mučenika izrazi svoju zahvalnost svim žrtvama iz naše prošlosti. Time je i novim naraštajima poslana poruka da je život za braću - sve do žrtve života - najbolji zalog budućnosti svakog naroda.
Hodočasnici će ove godine pred crkvom moći vidjeti kip koji predstavlja Ivana Pavla II. kako prelazi prag trećeg tisućljeća s uzdignutim križem u ruci, kao znakom koji nam svojim porukama o smislu i vrijednosti žrtve osvjetljuje put u bolju budućnost. Gradnja Crkve je i započeta u ozračju poziva istoga Pape svim narodima, na pragu novog tisućljeća i stoljeća, da ne prepuste zaboravu svoje mučenike.

Nakon blagoslova CHM 11. rujna 2010. održana je i prva misa u samoj Crkvi. Vjerni puk Udbine okupio se u velikom broju slaviti Hrvatske mučenike i zahvaliti Bogu na darovima kojima ih je obasuo sa ovim svetištem. Župa Udbina će se u svojim župskim potrebama koristiti ovim prostorom, ali i biti domaćin svim onim hodočasnicima i izletnicima kojih ovih dana ne nedostaje.
Sv. Misu je predvodio župnik Udbine koji je na samome početku zahvalio „Svemogućem Bogu koji je vodio hrvatski narod i u njemu kroz stoljeća patnje podizao vjerske i nacionalne lučonoše koji su iz ljubavi prema Bogu i Domovini svjedočili svojim životima. Zahvaljujem i našem biskupu Mili Bogoviću koji je prepoznao u pozivu blagopokojnog pape Ivana Pavla II. upućenog mjesnim crkvama, da prikupe velikane iz svoje prošlosti i prenesu iz drugog u treće tisućljeće, Crkvu hrvatskih mučenika. On ju je osmislio i protkao velikanima duha i domoljublja iz našeg naroda. Zahvaljujem braniteljima, onima koji su dali svoje živote za Domovinu, i onima koji su utkali svoju mladost, zdravlje, organe,… da danas možemo slaviti svetu misu na Udbini. Ovdje se sve nacionalno (oduzeta imovina Hrvatima i protjerani bez prava na povratak) i katoličko (porušena župna crkva sv. Nikole, crkva sv. Marka Groba u Podudbini i sv. Augustina u Mutiliću) brisano. Međutim, kako reče Žankova pjesma „Tko na tvrdoj stini svoju povist piše, tom ne može nitko prošlost da izbriše“, tako ni našu vjersku i nacionalnu povijest na Udbini i Krbavi nisu mogli izbrisati. Danas ta nepravda nije ispravljena, ljudi šute ali kamen govori. Mi se u ovoj misi zahvaljujemo svima onima koji su govorili i svjedočili“
Crkva je uz vjernike iz Udbine bila puna i dočasnicima iz vojarne „Josipa Jovića“- Udbina. Pjevanje je odjekivalo zahvaljujući župnom zboru „Bl. A. Stepinac“ i dječjem župnom zboru „Krbavski anđelčići“.
U propovijedi je župnik, govoreći o ozdravljenju gubavaca istakao: „I Isusa boli nezahvalnost, zato i pita Samarijanca (a i ostale okupljene) ne bijaše li 10 gubavaca koji su ozdravili, a samo jedan se vratio zahvaliti? Svi su ozdravili od bolesti tijela – gube, ali su ostali u bolesti gube duše – nezahvalnosti. Sa CHM naš narod zahvaljuje Bogu za njegovu pomoć i vođenje, ali zahvaljuje i svima onima koji su dali svoje živote za dobro obitelji, doma, sela, grada i Domovine“.
„Kroz povijest mnogi su narodi na ovim područjima stradali. Imali su svoja polja na kojima su gradili spomenike, hramove i na njima se okupljali. Ima i hrvatski narod svoje polje, a to je Krbavsko na kojem su mnogi 1493. godine poginuli, a među njima i „cvijet hrvatskog plemstva“, ali nam je bilo uskraćeno da im dignemo spomenik (jer je tuđin nama vladao), hram i da se okupljamo na njemu. Na ovome polju nije postavljena obična ploča na kojoj bi pisalo: „Ovdje je 1493. godine poginulo oko 10 000 hrvatskih vojnika u megdanu sa turskom vojskom“. I danas postoje oni koji ne mogu sažvakati zašto se ova crkva zove Hrvatskih mučenika. Ako postoje Korejski, Vijetnamski, Afrički,… mučenici ne znam zašto Hrvati ne bi imali pravo slaviti Hrvatske mučenike?“ – upitao se župnik.
Doista je bilo lijepo biti svjedokom ovog događaja, promišljati o svetopisamskim čitanjima i osjetiti ugođaj CHM uz pjesmu „Hrvatskim mučenicima“ Još jednom hvala svima onima koji su pomogli graditi CHM.

„sudionik“

Udbina mog djetinjstva je maleni zidani grad na uzvisini, uvijek izložen suncu - Udbina je visoko, sama na brdu, pa je u njoj sunčevo svjetlo od najranije zore do zadnjeg sumraka. Naša je kuća bila malo niže, u vijencu oko grada, u zelenilu voćaka. U našem je voćnjaku bilo puno šljiva i jabuka te jedna visoka razgranata trešnja. Pod njom su bile košnice moje bake Ane. Ana je bila blaga i pametna žena, kojoj su se ljudi često obraćali sa svojim brigama i nevoljama. Mene je posebno voljela i štitila.

No, od ranog sam djetinjstva morala raditi, i prije negoli sam krenula u školu. Prvo sam čuvala i hranila tuke, a onda i kuhala, prala robu, brinula o blagu. Bilo je i puno lijepih trenutaka. Igre, prijateljstava, prve djevojačke maštarije… Ljepše i bogatije djevojke udavale su se za viđenije momke tu, u našoj blizini, a siromašnije su možda odlazile u Podlapaču, gdje se živjelo teže negoli kod nas.

Ali nama nije bilo suđeno da puno razmišljamo o ljubavima i budućnosti!

Udbina je u mom djetinjstvu bila kotarski gradić s oko 1.600 stanovnika, od kojih su velika većina bili Hrvati. U njoj se nalazio sud, porezni ured, policijska uprava i niža gimnazija, no na svim tim mjestima radili su Srbi, najčešće oni koji su u Udbini vidjeli mali Beograd. Eto, ta niža gimnazija jedne je godine odjednom ukinuta, i to samo zato jer se pokazalo da se upisuju pretežito Hrvati.

Oružnici (žandari) su često znali pretraživati naše kuće, odvoditi i premlaćivati naše mladiće. Sjećam se kad su jedne godine presreli povorku svatovskih kola i počeli ponižavati mladoženju Milu Piščevića, bajunetama trgajući male papirnate zastavice s konjske orme prvih kola. Konji su se tada odjednom prestrašili, kola se prevrnula, a mladenci se našli na ledini. To nasilje koje je mladi par doživio na potoku kod Vrbančevih kuća u Mutiliću, nadvit će se nad njihov cijeli život. Mile će koju godinu kasnije proći Križni put kroz Sloveniju, uspjet će se doduše vratiti i skloniti u Zagrebu, no tamo će ga tražiti i pronaći udbinski četnici, odvesti u nepoznato i ubiti.

Mnogi naši srpski susjedi bili su organizirani i imali su oružje. A osjećali su da su u svojoj državi. U prvim redovima bili su solunski dobrovoljci i njihovi sinovi, a njih je u okolnim selima bilo dosta, npr. Baste, iz obližnjeg krbavskog sela Baste.

Takvi su na našem glavnom trgu 1937. podigli spomenik kralju Aleksandru, a čemu je kum na otvorenju bio neki Knežević. Kakav je taj čovjek bio, vidi se po tome što je sljedeće, 1938. godine, na blagdan Tijelova, na konju htio ujahati u našu crkvu, u kojoj smo se bili okupili na blagdanskom slavlju.

Naša je kuća, skupa sa svim ostalim hrvatskim kućama u vijencu oko Udbine, spaljena u kolovozu 1942., prije negoli smo ovršili žito koje smo tek bili dovezli kući. Naša se majka tada s nama petero male djece uspjela skloniti u utvrđeni grad na brijegu. Ali to je bilo tek naše prvo, najlakše progonstvo...

Udbina je bila prepuna izbjeglica, jer su svi obližnji zaseoci bili spaljeni. Danonoćno smo bili pod vatrom. Ali naši vojnici i domaći ljudi hrabro su se branili. Ginulo se, no svi smo cijelim bićem sudjelovali u obrani.

Vremenom je onda počelo ponestajati strjeljiva, ogrijeva, hrane za ljude i za blago U rujnu je zato s improviziranog uzletišta u Bihać evakuirana velika skupina udbinske djece. Tada su otišla i moja braća Mate i Ivica, za kojima smo svi plakali jer nismo znali hoćemo li se ikada više vidjeti.

Na svetu Luciju 1942. naš se život konačno sav prelomio. Sjećam se da je jesen te godine bila topla, da u prosincu nije bilo snijega, ali da je baš tih dana odjednom jako zahladilo. Svima je bilo jasno da više ne možemo ostati, da će nas naši neprijatelji sve uništiti i da se moramo pokušati probiti i spasiti. U tri sata noću, po gustoj magli i jakoj zimi, u zbjeg je prema Lovincu krenula kolona od 1 200 ljudi… Tko je ikada vidio ljude koji se rastaju sa svojim domom, svojom zemljom, svojim blagom – taj zna što je pakao… Svatko je nosio tek samo najnužnije - nešto robe, nešto hrane. Vidjela sam kako moje prijateljice plaču za škrinjama u kojima se skupljala dota za njihovu udaju...

Kroz vrleti, šumu, kamenje, a uz stalnu partizansku pucnjavu, bježanje, rasulo, bol, plač… kretali smo se najbrže što smo mogli. Na rukama sam nosila malog brata Nikicu, uvijek zabrinuta da s očiju ne izgubim majku i drugu sestru – jer u tom će se zbjegu doista nekoliko žena i djece izgubiti i nitko ih kasnije više ne će naći. Kroz noć mi je neki vojnik pomagao nositi brata, no cijeli sljedeći dan nosila sam ga sama. A oko mene su sve bili očajni, prestrašeni i zabrinuti ljudi.

Tek sljedeću večer - trebalo je kroz vrlet prijeći dvadeset i pet kilometara - stigli smo do Lovinca. Tamo sam vidjela kako su se stariji Udbinjani opraštali od zadnjeg dijela svoje imovine, od svojih kola i konja… Gledala sam kako starim tvrdim i ponositim ljudima drhte ruke dok su zadnji put gladili svoje blago.

Oko Nove Godine vlakom smo prebačeni u Zagreb. U Zagrebu su nam, prljavima i jadnima, uzeli odjeću, pa je u velikim bačvama u dvorištu raskuživali, dok smo mi polugoli čekali u praznim prostorima Paromlina. A da ste me poslije toga vidjeli! Sva se odjeća bila zgužvala i stisla, pa sam u mome nekad pristalu kostimu izgledala kao strašilo!

No, čovjek se bori za život, kako god njegov položaj bio težak…

Moj će se život nastaviti u jednom selu pokraj Bjelovara, kamo je moja obitelj bila smještena U starom, hladnom, ruševnom dijelu kuće jedne dobrostojeće obitelji kojoj smo bili dodijeljeni, provest ćemo puno godina, sve dok se mi djeca ne poudamo i ne zaposlimo se. Od gospodara na svome, postali smo sluge! Svi su Udbinjani – smješteni većim dijelom kod seljaka oko Bjelovara, Đurđevca ili Koprivnice – od jutra do mraka radili na zemlji domaćina, bez ikakve plaće.

A poslije rata se nismo mogli vratiti kući, pa makar i na zgarište. Znali smo koliko nas mrze… Još ima sačuvanih Dozvola na kojima Gradski narodni odbor Gospić pojedinim, slučajno preostalim, krbavskim Hrvatima izdaje potvrdu “…za slobodno putovanje do Borovog sela – bez prava na povratak…” Najjasnija poruka bilo je međutim odvođenje ljudi iz njihovih novih mjesta boravka. Pripadnici OZN-e, naši susjedi, Srbi, iz Mutilića, Ondića, Jošana – sve smo ih poznavali imenom i prezimenom - krstarili su u poratnim godinama Podravinom, Slavonijom i Srijemom i odvodili naše ljude u zatvor ili na smaknuće. Bez suda i ikakve prijave odveli su i negdje, na nepoznatim mjestima, ubili najmanje desetoricu Udbinjana...

A mi smo na tuđem dali sve od sebe, ne štedeći se. Onako jadne, dugo su nas gledali s visoka, kako to uvijek bude s prognanicima. Sjećam se da je Nikica išao u školu više godina bez cipela, no kad bi ga učiteljica pitala zasto ne nosi cipele, on bi odgovarao da više voli ići bos, pa i po mrazu. A kad bi više nas išlo skupa, mogli smo ponekad iza naših leđa čuti da nas zovu “dotepenci”, a ponekad i “gle, idu, lički Cigani….!” No, kad su se na kraju godine čitale pohvale najboljim učenicima, najčešće se čulo: Sertić, Šutija, Krmpotić, Rajković, Sabljak...

Marljivo smo radili, čuvali svoj obraz i poštenje, a Podravina nas je polako počela prihvaćati, poštivati i voljeti. I mi nju… Školovali smo se, zaposlili, podigli nove obitelji. Mnogi su od nas, međutim - osobito Udbinjani koji su novi dom bili našli u istočnoj Slavoniji i Baranji - još jedanput sve izgubili i bili prognani, sada, devedesetih...

A naš zavičaj? Negdje oko 1960., skoro dvadeset godina nakon tužnog odlaska, prvi puta smo nas dvije sestre putovale cestom prema jugu i zastale na Udbini … Kriomice smo se prišuljale do mjesta na kojem je nekada stajala naša kuća… prepoznale ga, a suze su same počele teći niz lice …

Objavio: www.hrvatskipolitickiuznici.hr

Crkva je u Udbini posvetila crkvu u čast hrvatskih mučenika, a u Vukovaru su istodobno na spomenik hrvatskim braniteljima, mučenicima, „nepoznati počinitelji“ ispisali ćirilične provokacije
U hrvatskoj povijesti, otkad se bilježi na ovim prostorima, gotovo da i nije bilo stoljeća a da nisu pristigli u nekom od osvajačkih pohoda različiti silnici sa sve četiri strane svijeta. Tako i na sam spomen imena srednjovjekovnoga hrvatskoga plemićkog i biskupskog grada Udbine u kolektivnoj memoriji hrvatskoga naroda kao prva pomisao odmah se javlja sjećanje na davnu žrtvu hrvatskih vitezova daleke 1493. Tê su godine plemeniti hrvatski muževi na nedalekom Krbavskom polju „braneći krst časni i slobodu zlatnu“ junački se oduprli prodoru osmanlijskih osvajača pridošlih s istoka. Udbina i „Krbavsko poljce ravno“ već su tada označeni kao jedan od najtragičnijih događaja cjelokupne hrvatske povijesti. Također već tada je zapisao pop Martinac da se ponovno vratila u sve hrvatske krajeve zabrinutost velika kakve nije bilo od vremena nečistih Tatara i Gota i Atile.  Pop Martinac u Novljanskom II. brevijaru tiskanom 1495. pisanom u hrvatskoj redakciji glagoljice ostavio nam je ovo živo sjećanje na spomenute tragične događaje kada je samo u jednom danu izginuo „cvijet hrvatskog plemstva“ i kada je započela gotovo dvjestogodišnja borba hrvatskoga naroda protiv tih prvih osvajača s istoka. Treba naglasiti kako je upravo rimokatolička crkva bila u svim tim krvavim stoljećima ne samo tješiteljica puka i pomagateljica potrebitih već je još i više, kako nam svjedoči i primjer popa Martinca, bila i čuvarica kolektivne memorije hrvatskoga naroda, čuvarica povijesnog opstanka na ovim uvijek turbulentnim prostorima. Dijeleći sudbinu hrvatskoga naroda Crkva u Hrvata je i perom u ruci čuvala kulturnu baštinu i identitet hrvatskoga naroda te je na i taj način hrvatski narod ostao utjelovljen u zapadnoeuropski kršćansko-uljudbeni kulturni krug. Iako su mnogi zavojevači kroz povijest upravo tu uljudbenu hrvatsku pripadnost pokušali skršiti, što nam posebice svjedoče događaji iz nedavnoga najkrvavijeg dvadesetog stoljeća, Hrvati su opstali na ovim prostorima zasigurno i zbog pomoći i utjehe koju im je pružala u svim teškim vremenima upravo Crkva. U toj nakani nakon posljednjega krvavoga Hrvatskoga obrambenog rata i gospićko-senjski biskup dr. Mile Bogović kao baštinik i  naseljenik tradicije nekadašnje udbinske biskupije odlučio je podići na spomen svih hrvatskih žrtava novu udbinsku crkvu, a usudim se reći i novu katedralu, i to posvećenu upravo hrvatskim mučenicima. Biskup Mile kao medijavelist i crkveni povjesničar stručnjak upravo za glagoljsku pisanu baštinu u izgradnji same udbinske crkve s pravom nije dopustio moderne interpolacije i arhitektonske zamisli koje su išle za tim da izbrišu povijesni doprinos Crkve u očuvanju kolektivne memorije hrvatskoga naroda. Tu je činjenicu u svojoj propovijedi primijetio i vrhbosanski nadbiskup i kardinal Vinko Puljić kada je istaknuo za novu crkvu da je ona po svojoj starohrvatskoj građevinskoj arhitekturi: najbolji način čuvanja sjećanja i pamćenja na sve naše prethodnike, jer postoji opasnost da polako zaboravimo svoje korijene. Iako se u propovijedi kardinal Puljić osvrnuo i na negativan utjecaj modernih elektroničkih tehnologija i medija koji također u posljednje vrijeme znatno utječu na lažno okretanje prema otuđenoj „svijetloj sutrašnjici“, on je ipak izrazio nadu kako će upravo Crkva, kojoj je to i dio povijesnog poslanja, pripomoći da se sjetimo svih mučenika i običnih hrvatskih domoljuba koji su dali svoje živote za svoju vjeru, domovini i narod. Zanimljivo je kako na udbinskom platou ispred CHM među 12.000 hodočasnika, osim predsjednika sabora RH Luke Bebića, nismo vidjeli predsjednika Ivu Josipovića, jer je on -otkako je zasjeo na predsjednički položaj, pokazao u proteklih nekoliko mjeseci iznimno zanimanje za žrtve iz Drugoga svjetskog rata te je pohodio i ona mjesta koja su u korpusu hrvatske povjesnice i danas prijeporna sa stanovišta žrtve i agresora.  Predsjednik Josipović u svojim javnim istupima zalaže se za poštovanje prava i pravednosti, kao i poštovanja svih žrtava pa ga treba priupitati imaju li hrvatske žrtve i mučenici koji su spomenuti u Udbini pravo na dostojno sjećanje i odavanje poštovanja kao i one na mjestima koje on selektivno posjećuje.

Ističem to u svjetlu posljednjih događaja u Vukovaru, u gradu iz kojeg njegov gradonačelnik i on zazivaju dolazak srbijanskoga predsjednika Tadića, koji negira hrvatske žrtve i Oluju te ih smatra zločincima i zločinačkim pothvatom. U gradu u kojem smo mi njegovi stanovnici posljednjih dana ponovno svjedoci izravnog „govora mržnje“ kojega podobni mediji i građanske udruge za zaštitu ljudskih prava marginaliziraju jednako kao i veliko slavlje na Udbini. U gradu gdje „nepoznati počinitelji“ na spomeniku iz Hrvatskog obrambenog rata, a taj naziv jedino odgovara herojskoj obrani Vukovara, ponovno pišu ćiriličnim slovima ČETNICI SEVERA, RAŠKA, KOSMET i kratice SSSS, odnosno VUCZ (Samo Sloga Srbina Spašava i Vukovar Crvena zvezda, op. KB) U Vukovaru i Hrvatskoj svi mi zajedno moramo jasno prosvjedovati protiv zataškavanja takvih sve češćih ispada. Jer, oni nam jasno i nedvosmisleno potvrđuju kako u hrvatskom „Gradu heroju“ nisu prevladani svi zaostali elementi velikosrpske ideologije koja u svojoj povijesnoj nepismenosti ne uviđa kako Vukovar nikada nije bio „deo Raške i Kosmeta“ već jedino i samo povijesni hrvatski grad. To posebice treba opetovano naglašavati, jer i ti novovjekovni istočnjački barbari na tragu povlaštenog položaja unutar nekadašnjeg Osmanskog Carstva i danas „snuju sanke“ o Velikoj Srbiji na krajnjim granicama tog osmanskoga prodora u hrvatske zemlje. Stoga od Udbine do Vukovara tragom hrvatske sudbine osim hrvatskih biskupa i Crkve u Hrvata morali bi prije svega svojom punom odgovornošću i autoritetom položaja koje obnašaju krenuti hrvatske elite na čelu s predsjednikom Josipovićem kako nam se krvava povjesnica ne bi ponovno ponovila. 
Krešimir BUŠIĆ

Objavio: www.hic.hr

Na početku ove propovijedi želim uputiti pozdrav domaćinu ovog slavlja gospićkom biskupu Bogoviću!
Draga braćo u biskupstvu, draga braćo misnici!
Draga braćo i sestre, dragi hodočasnici!
Pozdravljam sve nazočne općinske i državne dužnosnike, časnike, dočasnike, redarstvenike, predstavnike raznih udruga, te znanstvene i kulturne djelatnike i sve vas koji nas pratite putem elektronskih medija.

Ažurirano Srijeda, 15 Rujan 2010 19:18

Više...